TEORIJA KVANTNO-ENTROPIJSKE LOGIKE – POBJEDA SUVREMENIH PRIRODNIH ZNANOSTI
Danas je svjetska znanost dostigla novu razinu svog razvoja, koji se odlikuje stvaranjem integrativnog znanja, ostvarivanog na račun razvoja i aktivnog rada posebnih kompleksnih znanstvenih pravaca, koji sintetiziraju u sebi znanja, principe i metode niza znanstvenih disciplina, jer se samo na toj osnovi mogu riješiti ključna pitanja suvremenih prirodnih znanosti. Upravo takvom sinteznom znanošću je postala teorija kvantne entropijske logike profesora Theodore-a van Hovena – kvantnog fizičara i stručnjaka na području socijalne psihologije. Teorija entropijske logike je građena na temelju različitih znanja, principa, aksioma i postulata suvremene znanosti: od teorije informacije, kvantne mehanike, termodinamike, teorije relativnosti do filozofije, psihologije, sociologije, ekologije, teorije katastrofa i drugih disciplina. Teorijske osnove informacijske razmjene utemeljio je K. Shannon, koji je predložio statističku mjeru za količinu informacija. Teorija informacija, koju je predložio Shannon, ima ograničeno područje primjene zbog toga, što informacijsku funkciju on tretira kao matematičku apstrakciju, bez međusobne veze s ostalim temeljnim funkcijama materije i ne daje mogućnost opisa zakonitosti dobivanja informacije tijekom znanstvene spoznaje. U svojoj teoriji van Hoven tretira informacijsku funkciju, kao materijalnu kategoriju, koja odražava stupanj unutarnje strukturne organizacije objekta i koja se nalazi u uzajamnoj vezi s takvim temeljnim karakteristikama, kao što su energija i masa objekta.
Ako promatramo elektronsko-pozitronski model vakuuma, koji je predložio Paul Dirac u obliku prostorne strukture, koja se sastoji od paketa elektrona i pozitrona , a pojava izvora poremećaja mase se manifestira u obliku inercijske neizjednačenosti tih čestica, koja se shvaća kao gravitacijsko polje. Međutim, istovremeno se pojavljuje i spin-nekompenziranost, koja se manifestira kao nekakvo fizičko polje i koje prema tome, predstavlja komponentu gravitacijskog polja i posjeduje identičnu usmjerenost (konvergentnost) u vremensko-prostornom kontinuumu.
Profesor H. Tokugava (Sveučilište u Tokiju) prvi je izrazio pretpostavku, da spinu čestice, koji se odlikuje vrtnjom oko vlastite osi, odgovara specifično fizičko polje, koje je kasnije postalo poznato kao „kvantno polje entropije“ ili „terminalno Kelly-jevo polje“.
S. Torn i Y. Walton su pokušavali pokusom pronaći polje, koje bi bilo uvjetovano uzajamnim djelovanjem pinova. Postojanje takvog polja predstavljalo bi „garanciju“ očuvanja momenta količine kretanja, slično onome, kada je gravitacijsko polje, koje postoji u okruženju svakog sustava tijela, sigurno povezano sa sačuvanom masom sustava.
Prema Heisenberovom principu neodređenosti kod kvantnog objekta se ne mogu odrediti točne vrijednosti koordinate impulsa. Nulte vrijednosti negativne entropije vakuuma „zabranjene su“ principom neodređenosti, budući su da u tom slučaju, istovremeno poznate koordinata i vektor impulsa objekta. Broj stupnjeva slobode u vakuumu je beskonačan, prema tome, veličina fluktuacije gustoće entropije vakuuma može također biti beskonačna.
Dakle, mogu postojati stanja, kod kojih vakuum posjeduje izuzetno visoku razinu organizacije, koje je van Hoven kvalificirao, kao „analoge spoznaje ili slična joj stanja“.
Opća teorija relativnosti Alberta Einsteina povezala je gravitacijsko polje sa zakrivljenjem 4-dimenzionalnog prostor-vremena. Profesor van Hoven je, polazeći od principa konvergentnosti djelovanja sila gravitacije i entropije stvorio matematički model kvantnog polja entropije, koje predstavlja kvazi-polje generirano izazvanom deformacijom prostor-vremena.
Van Hoven je uspio nadvladati interdisciplinarnu barijeru i povezati u jednu cjelinu Newtonovu mehaniku, Einsteina, Plancka, elektrodinamiku Maxwella i termodinamiku sa fundamentalnim kvantno-entropijskim karakteristikama vakuuma.
Theoodore van Hoven je izrazio hipotezu, koja je udarila temelje originalne revolucije u prirodnim znanostima. Smisao ove hipoteze se sastoji u tome, da veličina gubitka sustavne organizacije materijalnog sustava, koji se nalazi u uzajamnom djelovanju sa elektromagnetskim zračenjem, ne može poprimati proizvoljne vrijednosti, niti biti jednaka nuli. Gustoća polja entropije elementarnih sustava obavezno mora biti jednaka cijelom broju, djeljivom sa određenom količinom energije sustava.
Samim time, van Hoven je odredio uzajamnu vezu između stupnja destrukcije sustava i maksimalne količine energije, koju sustav može izlučiti ili apsorbirati.
Svaki materijalni sustav ima izborno uzajamno djelovanje s elektromagnetskim zračenjem određene valne duljine, čija je energija kvantova adekvatna energiji rušenja veze (entropijskom potencijalu) glavnih komponenti sustava.
Tijekom uzajamnog djelovanja sustava sa kvantima elektromagnetskog polja mijenja se veličina gustoće polja entropije sustava, što dovodi do poremećaja gravitacijsko-statičke ravnoteže u vanjskoj sredini. S druge strane, mijenjanje gradijenta gravitacijskog polja izaziva promjenu zakrivljenosti prostora, što dovodi do promjene veličine vrijednosti entropije sustava, za čiju su svaku komponentu karakteristična strogo određena (kvantna) stanja veličine polja entropije.
Entropijska heterogenost medija materijalnog sustava, uvjetovana elektromagnetskim i gravitacijskim poljima, služi kao izvor unutarnje energije sustava, koja se za električno nabijene čestice, koje imaju spin, manifestira u obliku generiranja terminalnog polja.
Na taj način se, informacijska razmjena elementarnih struktura sustavnih komponenti ostvaruje distantno, asocijativno i izborno na račun kvantova elektromagnetskog zračenja, koji imaju energiju, adekvatnu energiji rušenja veze (entropijskom potencijalu) elementarne strukture sustava. Statička gravitacijska i elektromagnetska polja pobuđuju u njoj entropijski potencijal.
Svaki materijalni sustav (mehanički, fizičko-kemijski, biološki, sociološki) može se nalaziti samo u takvim stacionarnim stanjima, u kojima energija unutarnje veze komponenti premašuje energetsku pozadinu polja entropije okoline.
Sukladno postulatima kvantno-entropijske logike svaki događaj, čak onaj, vremenski vrlo mali, kod prividne neprekidnosti, odvija se diskretno, putem mijenjanja faznih stanja sustava. Ako veličina pobude, pod kojom se podrazumijeva svako vanjsko djelovanje, premašuje kritički prag, veličina entropije sustava skokovito raste.
Prema tome, mora postojati nekakvo „terminalno“ stanje sustava, u kojem kada pobuda prelazi kritički prag, dolazi do prekida unutarnjih dominantnih veza, a koji prekida postojanje tog sustava, kao jedinstvene funkcionalne cjeline. S točke gledišta kvantne mehanike pravi prekid – konačni rezultat beskonačno male promjene, u principu ne primjećujemo: nikada ne možemo sa sigurnošću tvrditi, da je razlogom zapravo bila, veličina veća od bilo koje druge zadane konačne veličine.
Opravdanost formulacije zakona o očuvanju stupnja strukturne organizacije sustava, omogućila je von Hovenu, da objasni postojanje, takozvanih „paranormalnih pojava“ s materijalističkih i prirodno-znanstvenih pozicija, bez uključivanja mističkih ili religioznih koncepcija. Različiti paranormalni fenomeni uz korištenje temeljnih principa teorije kvantne entropijske logike mogu se svesti na uski krug fizičkih pojava, koje su dostupne za znanstveno proučavanje. Uz njenu pomoć lako se mogu objasniti takve paranormalne pojave, kao što su „vidovitost“, „telepatija“ i s njima povezani važni praktični pravci, kao što je radiestezija.
Teorija kvantne entropijske logike dopušta principijelnu mogućnost predskazivanja predstojećih događaja, kod pomanjkanja polaznih informacija (nelinearno prognoziranje). S točke gledišta uobičajene, trivijalne logike budućnost ne postoji, dok predskazivanja predstojećih događaja sliči prodoru apsurda u svete predjele zdravog razuma.
Akad.V. Nesterov
Institut primarne psihofizike
