METATRON IPP


Metatron IPP
Institut Praktične Psihofizike (Omsk) osnovan je 1990. godine od strane predsjednika međunarodne Akademije nelinearnih dijagnostičkih sustava, redovnog člana Akademije medicinskih i tehničkih znanosti Vladimira Nesterova. Institut Praktične Psihofizike (IPP) je znanstvena institucija, uglavnom usmjerena na praktična istraživanja na području kvantne dijagnostike i terapije.

Izvanrednim uspjehom IPP smatra se razvoj metode nelinearne dijagnostike (NLS-dijagnostika). NLS-dijagnostika temelji se na metodi kvantne rezonance, što omogućava liječniku procijeniti stupanj, dubinu i ozbiljnost funkcionalnih promjena u organizmu pacijenta. U većini slučajeva, korištenje ovih tehnologija je od temeljne važnosti za pronalazak uzroka bolesti, postavljanje pravilne dijagnoze, a time i pravilan izbor liječenja.

Dakle, otkriće ove metode postalo je orijentirom u dijagnostičkoj medicini. Koristeći ideju NLS-dijagnostike i uzimajući kao temelj osnove znanstvenih istraživanja akademika, doktora fizičkih i matematičkih znanosti – Svjatislava Nesterova, koji je predložio korištenje senzornog okidača koji je temelj svih aparatnih kompleksa.

Institut je krajem 80-tih godina prošlog stoljeća počeo razvijati uređaje NLS-dijagnostike. Danas se Institut Praktične Psihofizike bavi projektiranjem, razvojem, proizvodnjom, održavanjem i realizacijom aparatno-kompjuterskih kompleksa kvantne dijagnostike pod nazivom “METATRON”.

ipp 1

Aparatni kompleks Metatron stvoren je od strane ruskog genija, člana Akademije medicinskih i tehničkih znanosti, Vladimira Igorevicha Nesterova i talentiranog tima ruskih proizvođača za kvantnu dijagnostiku i terapiju. Prema procijeni poznatih znanstvenika i liječnika u svijetu, smatra se jedinstvenim medicinskim uređajem za određivanje zdravstvenog stanja ljudskog organizma.

Poznato je, kako preventivna dijagnostika organizma pomaže u smanjenju mortaliteta i može spasiti ljudski život. Naravno, u današnje vrijeme imati takav učinkovit uređaj, koji eliminira kompletno laboratorijsko osoblje, vrlo je važno i potreban je svakoj bolnici kao i domu zdravlja!

Institut praktične psihofizike je jedini licencirani proizvođač u Rusiji kao i uvoznik za SAD-e i EU medicinske aparature za NLS-dijagnostiku.

Danas sve veći broj velikih zdravstvenih ustanova i multidisciplinarnih klinika u Rusiji i svijetu koriste NLS- dijagnostiku kao pomoć u pronalasku uzroka bolesti, što uvelike olakšava posao liječnicima različitih smjerova.

Cijena aparatnih kompleksa za dijagnostiku ostaje iznimno niska u usporedbi sa drugim aparatima. Od svih metoda aparatne dijagnostike, NLS pruža najbolju sliku približenu patološko-anatomskoj slici. Aparatni kompleks Metatron posjeduje sigurnost, što doprinosi brzom razvijanju metode NLS-dijagnostike.

Postoji nekoliko modela aparatnog kompleksa Metatron, pomoću kojih je moguće :

– Pronaći uzrok oboljenja

– Otkriti skrivene patološke procese

– Identificirati alergene (prehrambene, biljne, kemijske i opće)

– Identificirati infekcije u tijelu kao što su: virusi, bakterije, gljivice i paraziti

– Obnoviti organizam pomoću Meta-tretmana

– Izraditi homeopatski preparat

Svaki model aparatnog kompleksa „Metatron“ posjeduje posebne karakteristike.

Generalno zastupništvo

Molekula d.o.o.- generalni distributer Metatron IPP-a za Hrvatsku i ostale zemlje regije u pružanju usluga radi i surađuje putem prodajno-servisne mreže ugovornih partnera.

Svrha je da se zajednička aktivnost Molekula d.o.o., kao glavnog zastupnika i svakog ugovornog partnera integriraju u zajednički sustav koji osigurava maksimalno zadovoljenje glavnog strateškog cilja, a to je najviša razina zadovoljstva kupaca, klijenata i korisnika uređaja “Metatron IPP-a”.

Ako želite nabaviti dijagnostički kompleks Metatron, kontaktirajte nas putem mail-a: molekula.zg@gmail.com

Metatron CLINICAL
viber image

Metatron «Metapathia GR Clinical»

Novi aparatni kompleks Metatron s programom «Metapathia GR Clinical» stvoren je za rad u klinikama i lječilištima, te privatnim ambulantama. Također se predlaže naturopatima, homeopatima, nutricionistima, maserima, kozmetičarima, SPA-salonima i fitness centrima.

Program “Metapathia GR Clinical” uključuje sve dijagnostičke programe od prije poznate kao “Hunter” i “Intruder” uz inovativni dodatak sa područja nelinearne dijagnostike (NLS)

Biokemijski parametri: u program su dodani novi enzimi, hormoni, onkološki markeri (za rak gušterače, želuca, pluća, prostate, dojke, jajnika, i dr.)

Također postoji mogućnost testiranja imunoglobulina prve skupine, što omogućuje pronalazak imunodeficitnog stanja organizma.

Elementi u tragovima (u program su dodani svi kemijski elementi koji se nalaze u ljudskom tijelu), što daje mogućnost količinski procijeniti pokazatelje homeostaze ljudskoga tijela i pronaći patologiju u najranijoj fazi. Korištenjem funkcije NLS-analize, moguće je identificirati i kontrolirati sadržaj pojedinih elemenata u organizmu.

Homeopatski preparati: u program su dodani novi medikamenti, postoji mogućnost valne analize spektra među humoralno-anatomskih osobitosti organizma, krvne grupe, Rh faktora, broja biokemijskih pokazatelja i spektra homeopatskog pripravka.

_MG_7935_Rez_1600

Alopatski preparati: značajno je proširena baza suvremenih alopatskih preparata, uvedeni su novi antibiotici, imunomodulatori, probiotici i drugi lijekovi.

Uvedena je nova stavka za testiranje psiho-emocionalnog stanja, što omogućava da se napravi procjena  emocionalnog stanja pacijenta i pronaći odnos između razvoja psiho-somatske patologije i emocionalnog stanja pacijenta. Psiho-emocionalno stanje pacijenta je moguće testirati pomoću 73 etalona (nada, vjera, tuga, ljutnja i dr.)

Naše misli i osjećaji su strogo individualno prostorno-frekvencijsko torzijsko polje i zbog toga za pravi napredak u medicini i psihologiji, moramo naučiti prihvaćati naše emocionalne poremećaje poput disharmoničnih fluktuacija, koje utječu na normalno funkcioniranje organizma.

Između emocija i pojave bolesti postoji toliko bliska veza da ponekad po vrijednostima, npr. stresa, je moguće predvidjeti razvoj bolesti. Vrlo je važno kako osoba prolazi kroz stres ili emociju. Psiho-emocionalno testiranje procjenjuje individualnu toleranciju osobe u određenom trenutku.

Proširena je baza alergena. Uvedeni su spektri teških metala poput stroncija, kadmija, cezija, polonija i drugih radionukleida.

Po prvi put u programu «Metapathia GR Clinical» je dodan novi odjeljak “Terapija boja po Bach-u”. U program je uneseno 38 etalona cvjetnih pripravaka za sedam glavnih stanja svijesti čovjeka za liječenje psihosomatskog stanja.

Cvjetne esencije Bach-a: Bachove esencije su vibrirajući specifični lijekovi s posebnima frekvencijskim karakteristikama, svojstvenih određenim biljkama. Glavna njihova svrha je harmonizacija intelektualne i emocionalne sfere ljudskog djelovanja. Negativne emocije igraju ulogu provokatora u razvitku bilo koje bolesti. Program dozvoljava izabrati spektar zračenja različitih esencija za liječenje određenih bolesti i energetskih poremećaja .

Program „Metapathia GR Clinical sadrži 80 novih etalona organopreparata ili peptidnih bioregulatora. Organopreparati su bioregulatori koji su dobiveni od organa i tkiva posebno uzgojenih zdravih životinja.

Aparatni dijagnostički kompleks „Metatron GR Clinical“ prodaje se u kompletu s laptopom. Uz kupnju aparata svaka osoba ima osiguranu obuku za rad na aparatu kao i certifikat. Upit za kupnju aparata pošaljite nam na mail.

Metatron i onkologija
Tijekom zadnjih godina primjećuje se intenzivni razvoj svih oblika instrumentalne dijagnostike, koji se primjenjuju u onkologiji.  U takve tehnologije možemo svrstati tradicionalni RTG pregled različitim njegovim metodama (rendgenoskopija, rendgenografija  i dr.), ultrazvučnu dijagnostiku (UZD), rendgensku kompjutorsku (KT) i magnetsko – rezonansnu tomografiju (MRT), tradicionalnu angiografiju, različite metode i metodike nuklearne medicine, kao i sve masovnije korištenu metodu u onkologiji nelinearne dijagnostike (NLS) uz primjenu uređaja „Metatron“.  Zajednički vektori  takvog razvoja su: povećanje važnosti i složenosti kompjutorske podrške NLS-tehnologije i pojedinih uređaja; integracija ove metode, usporedo sa različitim tehnologijama, za rješavanje dijagnostičkih zadataka u okvirima jednog anatomskog područja, sustava ili patologije.

NLS-dijagnostika je u onkologiji prvenstveno usmjerena na rješavanje niza osnovnih zadaća, u koje možemo svrstati  rano otkrivanje onkoloških oboljenja, njihovu nozološku dijagnostiku,  stupnjevanje i ocjenu rezultata liječenja. U današnjim uvjetima možemo govoriti o formiranju određenih pravaca u NLS-dijagnostici, koji se realiziraju u različitim fazama pružanja onkološke pomoći i zahtijevaju različite organizacijske, tehnološke i metodske pristupe. U takve pravce spadaju:

Rana (pretklinička) dijagnostika  neoformacija ili skrining onkoloških oboljenja;

Ocjena patoloških promjena organa i tkiva kod primjene neinvazivnih  NLS-tehnologija;

2.1. Dijagnostika i diferencijalna dijagnostika otkrivenih patoloških promjena, posebno onkoloških i ne onkoloških oboljenja, određivanje anatomskih i funkcionalnih karakteristika patološkog procesa;

2.2.  Stupnjevanje malignih tumora, uključujući tradicionalnu ocjenu raširenosti primarnog tumora, metastaza u regionalne limfne čvorove i prisutnost udaljenih metastaza

2.3. Ocjena rezultata kirurškog liječenja, kao i liječenja lijekovima i zračenjem, uključujući kako promjenu zapravo tumorskog tkiva, tako i nastale komplikacije, nastale tijekom liječenja ili reakcije.

2.4.  Dinamičko promatranje bolesnika  u kasnijim razdobljima nakon liječenja.

Rješavanje svake od nabrojanih zadaća primjenljivo  na konkretni patološki proces, zahtijeva  zajedničko korištenje NLS-dijagnostike i različitih tehnologija zračenja. Međutim, ako je prijašnjih godina u NLS-dijagnostici dominirao princip postupnog napredovanja od jednostavne metodike do složenije, onda je zadnjih godina sve rašireniji principijelno drugi pristup. On se sastoji u odabiru najuspješnijih, uključujući i najskupljih metodika ili njihovih kombinacija za ostvarivanje maksimalno brzog i učinkovitog rezultata.

Kao tipičan primjer zadnjih godina  u ovom području, možemo navesti primjenu trodimenzionalne rekonstrukcije prikaza tkiva tumora na temelju podataka, dobivenih višedimenzionalnom  NLS-skopijom uz pomoć višedimenzionalnih nelinearnih skenera velike brzine „Metatron“  serije Z i dijagnostičkog programa „Hunter“ u kombinaciji sa KT ili MRT za ocjenu raširenosti tumorskog procesa na nivou čitavog organizma. Takav pristup neizbježno dovodi do ozbiljnih strukturnih promjena, kako u samoj dijagnostici, tako i u onkološkoj praksi u cjelini.

Skrining onkoloških oboljenja. Skrining kao organizacijska mjera usmjeren je na otkrivanje oboljenja kod osoba, kod kojih nema kliničkih manifestacija tog oboljenja, pa prema tome, ne postoje razlozi za traženje medicinske pomoći. Provedba masovnih NLS-pregleda s ciljem rane dijagnostike onkoloških oboljenja uvijek je imala pristalice i protivnike. To je uvjetovano time, što otkrivanje tumora u pretkliničkoj fazi svog razvoja ne odgovara uvijek pojmu „rane dijagnostike“.

Danas su znanstvenici na tom polju formulirali osnovne zahtjeve za sve programe skrininga onkoloških oboljenja, uključujući one, koje se temelje na NLS-tehnologijama:

  • oboljenje mora biti dovoljno rašireno i mora imati veliko socijalno značenje;
  •  potreban dijagnostički test (metoda NLS-dijagnostike), koji omogućava pouzdano otkrivanje u pretkliničkoj fazi;
  • mora postojati mogućnost izlječenja otkrivenog oboljenja uz pomoć postojećih metoda:
  • slrining mora voditi  prema smanjenju mortaliteta  kod populacije od navedenog oboljenja;
  • Skrining mora biti ekonomski isplativ, t.e. troškovi za ranu dijagnostiku moraju biti manji od troškova liječenja bolesnika, koji  traže medicinsku pomoć sa kliničkim simptomima.

Navedeni principi su dana realizirani tek sa jednim skrining programom, koji se temelji na primjeni NLS-tehnologiji – telemedicinskom monitoringu uz korištenje instrumentalno-programskog kompleksa „Metatron TorDi“. Iznimna mogućnost navedenog uređaja se sastoji u povećanoj osjetljivosti dijagnostike i proširenju funkcionalnih mogućnosti sustava na račun osiguravanja provedbe tehnički udaljene dijagnostike (teledijagnostike) u asinkronom režimu dijaloga liječnika i pacijenta, u kojem oni mogu općiti u interaktivnom režimu neovisno o međusobnoj udaljenosti.

Postavljena se zadaća rješava na račun primjene sustava torzijskog telemetrijskog monitoringa daljinskog pregleda od strane medicinskih djelatnika prema pokazateljima, koji odražavaju  zdravstveno stanje pacijenta-

Učinkovitost skrininga onkoloških oboljenja danas ne izaziva nikakvu sumnju. Glavne rasprave zadnjih godina se vode  vezano za pojedine aspekte tih programa, a naročito se razmatraju:

Dobne granice, u kojima je svrsishodno započeti i završiti skrining, kao i njihova ovisnost o nacionalnim  osobitostima;

Mogućnost primjene NLS  za ocjenu karcinoma različite lokalizacije;

Mjesto ove tehnologije u primarnoj i preciznoj dijagnostici onkoloških oboljenja.

Treba primijetiti, da se u Rusiji telemedicinski skrining do sada nije  provodio, što je povezano s izostankom financiranja takvih programa, pomanjkanjem opreme i kvalificiranih kadrova u većini regija i  nedovoljnim organizacijsko-metodskim proučavanjem sustava telemedicinskog skrininga.

Istovremeno sa telemedicinskim skriningom, intenzivno se razvijaju i drugi programi pretkliničke dijagnostike, uključujući rano otkrivanje karcinoma pluća korištenjem virtualne višedimenzionalne NLS-skopije, karcinoma  debelog crijeva na temelju virtualne NLS-skopije u kombinaciji sa KT ili MP – kolonoskopijom. Od navedenih programa najkonkretniji rezultati su dobiveni u proučavanju problema rane dijagnostike karcionoma pluća.

Suvremeni perspektivni dijagnostički programi za proučavanje mogućnosti skrininga bronhogenog karcinoma  se temelje na korištenju virtualne spiralne NLS. Glavna prednost navedene tehnologije je u usporedbi sa rendgenografijom i fluorografijom , visoka rezolucija. Primjena virtualne NLS omogućava sigurno otkrivanje žarišta u plućnom tkivu veličine 0,5-0,7 mm. U većini većih istraživanja je utvrđeno, da virtualna NLS omogućava otkrivanje žarišta u plućima kod 10-12% promatranih pacijenata iz  rizične skupine, a koji kod 0,5-1,5% predstavljaju bronhogeni karcinom. Preko 80% tih karcinoma se ne vidi kod rendgenografije, čija je granica rezolucije 3-5mm. Kod 80-95% pacijenata NLS omogućava otkrivanje karcinoma u I fazi.

Glavna ograničenja u masovnoj primjeni virtualne NLS-skopije za skrining bronhogenog karcinoma su u većini slučajeva velika količina lažno pozitivnih nalaza, izostanak uvjerljivih dokaza za smanjenje  smrtnosti bolesnika u skupinama skrininga u usporedbi s kontrolnim skupinama ili sa populacijom u cjelini.

      Dijagnostika i stupnjevanje zloćudnih tvorevina

Zadnjih godina svjedočimo brzom razvoju NLS tehnologija, koje su usmjerene na dijagnostiku i određivanje faze neoformacija različitih lokalizacija-

Višeslojna spiralna kompjutorska NLS-skopija je odredila značajan prodor u kliničkoj primjeni svih instrumentalnih tehnologija. Korištenje metode NLS-skopije omogućava ostvarivanje dviju osnovnih prednosti  ove tehnologije: povećanje brzine skeniranja i   prostorne rezolucije. Povećanje brzine skeniranja proporcionalno je količini korištenih paralelnih procesora.  Tako na primjer, primjena sustava   LAPP (sustava od 4 paralelna procesora super visoke  računalne snage  i brzine) omogućava skraćivanje vremena skeniranja zadanog anatomskog područja za 8 puta, u usporedbi sa NLS uređajima prethodne generacije „Oberon“. U praksi to znači, da neko anatomsko područje, na primjer prsa ili trbuh, može biti pregledana za svega 3-5 sekundi  Povećanje brzine skeniranja omogućilo  je uvođenje u praksu  istovremenog pregleda nekoliko anatomskih područja , na primjer, prsa i trbuh, glavu, vrat i gornju polovicu prsa,  što je od velikog značaja za onkološki praksu.  Tako je postao moguć pregled udova, uključujući cjevaste kosti, jednog ili više segmenata kralježnice, što je prije bilo moguće samo primjenom MPT-a.

Druga prednost NLS-dijagnostike  je u smanjenju  dimenzija skeniranog područja, zahvaljujući maksimalno mogućem povećanju prostorne rezolucije. Ako su se kod uređaja „Oberon“ mogli pregledati ultrastrukture minimalne dimenzije od 100-200 mikrona,  sada su sa uređajem „Metatron“  to dimenzije 5-10 mikrona.  Upravo se ovom tehnologijom mogu otkrivati patološke formacije spomenutih dimenzija. U kliničkoj praksi se obično bira kompromis između maksimalno moguće brzine pregleda i maksimalno moguće rezolucije u tim uvjetima.

Povećanje rezolucije ima još jednu važnu posljedicu. Kod debljine sloja od 5-10 mikrona formiraju se takozvani izotropni odrazi. U tom se slučaju matrica odraza sastoji od voksela, koji imaju jednake ili skoro jednake bridove (imaju oblik kocke). Rezolucija duž aksijalne i uzdužne plohe skeniranja postaje jednakom, što omogućava po završetku skeniranja  stvaranje informativnih dvo- i trodimenzionalnih preobrazbi  istraživanog područja.

Uvođenje NLS u kliničku praksu je omogućilo, da se bitno poveća učinkovitost angiografskih istraživanja, čiju osnovu čini skeniranje odabranog anatomskog područja u trenutku prolaska kontrastnog sredstva krvnim sudovima bolusa. U kombinaciji sa različitim metodama virtualnih preobrazbi to nam daje mogućnost proučavati unutarnji otvor krvnih sudova, otkrivati trombe, ocjenjivati korelacije krvnih sudova sa patološkim tvorbama.  U onkološku praksu se intenzivno uvode tehnologije virtualne NLS-skopije, naročito kolonoskopije, angioskopije, bronhoskopije, endoskopije  nosnih šupljina i dr.

Brzi razvoj NLS-a se odlikuje pojavom uređaja s principijelno novim softwareom (program  «Metapathia GR Hosital»). Osnovna tendencija se sastoji u maksimalnom skraćivanju vremena  prikupljanja signala  za osiguravanje kvalitetnih istraživanja. Drugi pravac razvoja NLS-a je korištenje poboljšanih skenera  Z-serije, koji omogućavaju promatranje nekoliko anatomskih područja tijekom jednog pregleda, koji traje 10-15  minuta. Najreprezentativniji je na tom planu в NLS-pregled čitavog tijela, usmjeren na  pronalaženje primarnog karcinoma ili metastaze bolesti pojedinih organa i tkiva.

Značenje  NLS-a se stalno povećava zahvaljujući usavršavanju opreme i stvaranju etalon preparata za određivanje funkcionalnog stanja i metabolizma raznih organa i sustava. Danas je onkologija, uz  kardiologiju jedno od glavnih  težišta  ove tehnologije. Brojna istraživanja, kako prospektivna, tako i retrospektivna su pokazala, da je NLS  jedna od najučinkovitijih metoda za otkrivanje raka tkiva. Ako pokazatelji osjetljivosti i specifičnosti KT i MPT u otkrivanju neoformacija različite lokalizacije iznose 60-90%, onda su slični pokazatelji NLS-a praktički u svim istraživanjima premašivali 80%. Pritom, minimalne dimenzije patoloških tvorevina,  otkrivenih uz pomoć NLS-a, iznose  0,3-0,5 mm. Glavni značaj NLS-a je u diferencijalnoj dijagnostici dobroćudnih i zloćudnih neoformacija, pri  otkrivanja primarnog karcinoma kod bolesnika  sa metastazom raznih organa i tkiva, pri određivanju raširenosti primarnog karcinoma kod nepoznatih metastaza u regionalnim limfnim čvorovima i pojedinima organima. U svim nabrojanim kliničkim situacijama informativnost NLS-a je veća od tradicionalnih tehnologija morfološke vizualizacije.

Glavni nedostatak NLS-a, kao i većine  drugih instrumentalnih metoda je teškoća precizne topične dijagnostike otkrivenih patoloških tvorevina, nemogućnost određivanja korelacija karcinoma sa susjednim organima i tkivima. U te svrhe se dana koristi KT. Stoga je opravdanom postala pojava kombiniranih NLS/KT, koji omogućavaju provedbu dva ispitivanja, praktički istovremeno,  uz kasnije objedinjavanje anatomskih KT- i virtualnih prikaza u jednu sliku. O svrsi shodnosti sličnog pristupa dijagnostici neoformacija, danas se naširoko diskutira.

Na taj način, suvremen tehnologije NLS-dijagnostike imaju veliki značaj u onkološkoj praksi, osiguravajući precizne i pravovremene podatke o postojanju i raširenosti kanceroznog procesa.

Certifikati aparata
red_dragon_eu_copypractical_1_copyprofessional_1_copyhunter1_copyclinical-copy_1metapathiatordi_1_copynutrisoft_1_copymetatron-copy_2tordi-1_copynutrisoft_diamond_eu_copy
Psihofizika u 21. stoljeću

Tekst koji imate pred sobom danas se smatra u neku ruku epohalnim. Nestrpljivo želi ukrasiti svoje korice žigom “XXI stoljeće”. Naravno, glavne činjenice koje su postavljene u tekstu bile su poznate znatno ranije. No bile su raspršene u stotinama pa i tisućama nedostupnih publikacija, ali što je najvažnije sve njihove kombinacije, interpretacije i razumijevanje su izgledale drugačije naravno zato što su se priključile Prokrustovoj alternativi “ili – ili”, naravno u korist znanstvenog pristupa, te prejudicirale umjesto naivnih i staromodnih popularnih iluzija. Danas, kada je čovječanstvo zakoračio jednom nogom u informacijsko doba, takvi pogledi na svijet i čovjeka u njemu prolaze ozbiljnu korekciju koja nadmašuje sve prethodne intelektualne revolucije po svom dosegu i posljedicama..

Fantomska žudnja za aktualnom percepcijom konvencionalnog i komfornog kao kod iznošenih cipela u primjeru vizualne okoline, dekodiranje genoma nesvjesno podsjeća na atomizam Demokrita, koji nije mogao sakriti činjenicu da su se psihologija virtualnih stvarnosti, logika nelinearnih procesa, filozofija nestabilnih stanja, hibridne strukture i izmiješane znanstvene discipline trenutno izvukle iz područja znanja. Aktivna formacija prirodnih i izmiješanih znanstvenih disciplina i k tomu apstraktnih znanosti, se nastoji predstaviti kao nova filozofija nevidljivog. Stvari koje su izgledale kao da će nestati, kako su se približavale “skalpelu” nepristranih znanstvenih argumenata, neočekivano su se počele stapati kreirajući tako eksplozivnu mješavinu civilizacije nove svijesti i informacija.

Moramo se pozabaviti s V. Nestorovom kreativnom drskošću uz dužno iskazivanje počasti za njegov neobičan rad s tendencijama opće naklonosti. Autor tog fascinantnog rada može se razumno referencirati predstavnikom takozvane nastrane znanosti – odstupanja od konvencionalnih ortodoksnih kriterija i stajališta. Naizgled u sukobu s prihvaćenim koncepcijama ovog područja znanosti, općenito gledajući ima potpuno pozitivnu ulogu. Ne otkriva samo nedostatke postojećih teorijskih modela već i nudi svoje vlastite koncepcijske i spoznajne strategije.

“Ruska škola” je uvijek bila poznata po takvim otpadnicima u znanosti. Prošlo, XX stoljeće nije bilo izuzetak. Dozvolite mi samo spominjanje imena takvih mislioca kao što je K.E. Tsyolkovsky (“Space philosophy” Filozofija svemira), A. L. Tchizhevsky (heliobiologija i utjecaj Sunca na povijesne procese), D. L. Andreev (metahistorija), L. N. Gumilev (theory of passionarity – teorija strastvenosti) kako bi to potvrdili. Može se sa sigurnošću reći da je mnogo modernih ruskih znanstvenika proučavalo povezanost između prirodnog i ljudskog. Vladimir Nestorov održava tu tradiciju.

Praktički se može reći da je sav rad posvećen fenomenima koje nije objasnila do sada klasična znanost. Širokog mentalnog sklopa i poželjne učenosti, autor pokušava smanjiti tu pukotinu. Nakon što je ponudio hipotezu da znanstvenik mora, po mom sudu potpuno korektno, koristi znanja iz različitih područja: kozmologije, psihologije i kristalografije, kibernetike i genetike.

Kako bi potvrdio svoje stajalište autor često primjenjuje najnovije znanstvene teorije i hipoteze, koje su izvan prihvaćene znanstvene paradigme i koje nisu opće priznate.

Usprkos tomu, takav pristup izgleda potpuno razuman, čak i bez raspoloživih ozbiljnih teorijskih dokaza i eksperimentalnih potvrda. Vladimir Nestorov je znanstvenik za koga svijet nije ograničen vidljivom stvarnošću, u isto vrijeme nezavisno o brojnim iskušenjima, autor ima dovoljno uravnotežena stajališta. Profinjeno oštro balansira s lažima između dva vječna ekstrema – starog  empirijskog iskustva, često umotanih u psihološku odjeću misticizma i ezoteričnosti s jedna strane i znanosti kao specijalizirane ljudske aktivnost s druge.

Povijest znanstvene spoznaje je područje hrabrih sugestija i njihovog stalnog povlačenja. Otvaranjem  novih horizonata znanosti pred čitateljstvom autor ljude nesvjesno uključuje u kooperaciju i kospoznaju, uvodeći ih istovremeno u reviziju usvojenih stajališta ne samo o problemu ljudskog već i o problematici čovjekovog mjesta u svemiru. Psihološki učinak takvog rada ojačan je autorovim kontinuiranim dodirivanjem ozbiljnih problema prirode svjetonazora. To je danas aktualno jer je čovječanstvo izazvano problemom preživljavanja u mnogim aspektima upadljivo povezanim s postojanom potrebom razvoja nove paradigme egzistencije, svijesti i djelovanja. Nestorov uspješno kombinira s puno pažnje respekt čitatelja s razumijevanjem njihovih interesa. To eliminira strah čitatelja od znanstvene i posebno pseudo-znanstvene terminologije. Prezentirani rad nije birokratsko filozofiranje već živopisno i jasno izražavanje svojih katkada neočekivanih pogleda. Precizno postavljanje pitanja i originalnost svijesti savršeno se slaže s autorovom sposobnošću pričanja o kompleksnim stvarima shvatljivo i jasno.

Sve više znanstvenika naginje mišljenju da naš svijet ne čine samo materijalni objekti već i drugi sloj realnosti – neko globalno informacijsko polje Svemira, tj. nešto slično Svemirskoj biblioteci u kojoj su spremljene enormne količine informacija. Drevni Hindusi nazivali su ta područja suptilnog svijeta Akashi zapisima dok ih moderni znanstvenici nazivaju energoinformacijskim poljem ili semantičkim poljem Svemira. . .  Područje u kom su memorirane ljudske misli, ideje, povijesni i osobni događaji, koje se naziva Noosferom, tj. Zemljinim dijelom baze znanja Svemira.

Svemirski arhiv sadrži informacije o svemu: prošlosti i sadašnjosti, mogućim varijantama budućnosti, idejama i kreativnim namjerama. Poodavno, u travnju 1982-ge godine akademik M.A. Markov rekao je na sastanku Akademije znanosti USSR-a slijedeće: „informacijsko polje Svemira slojevima i strukturom podsjeća na Babušku, u kojoj je svaki sloj hijerarhijski povezan s mnogo višim slojevima sve do apsolutne moći, koja osim bazom znanja/informacija regulira i nastup sudbina ljudi i čovječanstva”. Danas možemo govoriti o takozvanom Semantičkom Svemiru ili semantičkom prostoru koji koegzistira s našim privremenim prostorom, razotkrivajući se pri tom u njemu pred našim očima.

Od kuda svijest izvlači ogromne količine informacija? Tipično se skoro svo znanje egzaktnih znanosti dobilo intuicijom a ne logičkim ili formalnim načinom. Ta veza mogla se objasniti postojanjem neke baze informacija s kojom svijest integrira. . . Sama pak baza informacija je izgleda sastavljena od nezavisnih stabilnih objekata fantomskog tipa, koje nije kreirala individualna svijest već su oni refleksija univerzalnih ideja koje postoje kao da su izvan vremena i prostora. A mozak se pretvara da je poseban biokompjuter. . . . Sve vodi vjerovanju da se novo znanje pojavljuje kao rezultat interakcije svijesti i okoline, stanovitog informacijskog polja. A takva interakcija je psihofizička po svojoj prirodi.

Znanstvenici vjeruju u postojanje nekih kanala i prolaza između fizičkog svijeta i svijeta ideja, koji omogućuju dvosmjerno kretanje. Dakle, možemo uči u taj svijet i pokupiti neke informacije. Tako i poznati fizičar David Bohm, dugogodišnji Einsteinov suradnik, misli da je naš svijet (onaj koga znamo) tek aspekt realnosti, njene evidentnosti i shvatljivog reda.

A njegova matrica koja ga je stvorila je skriveni red, tj. kugla koja ga skriva od nas, u kom su vrijeme i red isprepleteni. Kako u “tim” svjetovima nema pojma vremena, onda nema ni koncepta brzine. Dakle transfer informacija se odvija po drugačijim zakonima od onih u našem fizičkom svijetu, odnosno trenutno. Vjerojatnost takvog prijenosa su dokazali engleski znanstvenici s Kraljevskog istraživačkog instituta “Signali i radar”. Dizajnirali su specijalni uređaj, koji je omogućio dokazivanje trenutnog prijenosa informacija.

Izgleda nevjerojatno jer od vremena školovanja u našoj svijesti postoji najugodniji koncept vremena. Dobro je ilustriran grafom na koji smo navikli, u vidu usmjerenog toka (strelica) koji naznačuje da se vrijeme uvijek pravocrtno odvija prema naprijed, tj. iz prošlosti prema budućnosti, pa je vrijeme samo po sebi linearno, kao most prebačen preko ponora: jedan krivi korak i mrtvi smo. To je očito učenicima, no nije znanstvenicima. Oni danas sve više naginju drugim modelima.

Postoje čak i najneobičnije hipoteze. Neki znanstvenici pretpostavljaju postojanje skupa svjetova jednake povijesti, koji su međusobno razmaknuti u vremenu kako bi dobili budućnost (ili prošlost). U tom je slučaju dovoljno pogledati u potrebiti paralelni svijet, kako bi ušli u budućnost (ili prošlost). Drugi su postavili hipotezu o postojanju dva nasuprotna toka vremena. Jedan teče – iz prošlosti prema budućnosti, drugi obrnuto, a koji je intenzivniji – uzimamo kao vlastiti tok vremena. Interakcijom ta dva toka znanstvenici objašnjavaju mnoge anomalije vremena. Ako oba toka iz nekog razloga postanu uravnotežena, realna tijela mogu ispasti iz vremena i čak nestati iz naše stvarnosti. Kada kontra tok odjednom prevlada naš vlastiti vremenski tok, onda postoji mogućnost da se nađemo u drugom vremenu. . . .

Profesor Pulkovog opservatorija N. A. Kozyrev (1908—1983) razvio je svoju vlastitu koncepciju vremena. Ne ulazeći u detalje, uočimo ono što je najvažnije za nas – zaključak znanstvenika: “Budućnost već postoji, pa stoga ne iznenađuje što ju možemo upravo sada promatrati.” Ta ideja izrečena od znanstvenika je zapanjujuća. No najinteresantnija stvar je što je Kozyrev eksperimentalno dokazao svoju hipotezu. Usmjeravajući svoj oklopljeni objektiv teleskopa na jednu ili drugu zvijezdu astrofizičar je naučio kako “uhvatiti” i mjeriti takozvane “tokove vremena” koji dolaze od njih i to ne samo s mjesta gdje je zvijezda vidljiva (jer je to svjetlo od prije mnogo vremena gdje je bila i dok je to svijetlo došlo do nas ona tamo više nije) već i s mjesta gdje je sada kao čak i s pozicije gdje će biti u budućnosti (!) – s mjesta na primjer gdje će zvijezda biti za nekih tisuća godina. Zbog čistoće eksperimenta teleskop je bio usmjeren i na mjesto gdje po izračunima zvijezda nikada neće biti. U tom slučaju nije bilo toka vremena. Stoga je moguć samo jedan zaključak: danas informacija dolazi i iz prošlosti i iz budućnosti.

Isto su dokazali američki znanstvenici G. Puthoff i R. Targ no na apsolutno drugačiji način. Eksperimentirajući na telepatskom prijenosu vizualnih slika na velike udaljenosti nisu usklađivali vremenski akcije odašiljatelja i primatelja. Rezultat? Prema riječima  istraživača, primatelj je primio telepatske slike s 80% podudarnosti . . .  sat vremena prije nego što ih je odašiljatelj slao.

Istraživanja demonstriranja takvih ljudskih percepcija, koje na prvi pogled predstavljaju neku sposobnost nazvanu prekognicijom (ESP – ekstrasenzorna percepcija u ovom slučaju budućnosti – op. prev.) su provođena u elektroničkom i bioinžinjerskom laboratoriju Stanford Research Instituta skoro zadnje tri godine. Fenomen leži u sposobnosti nekih ljudi za primanje informacija iz izvora nedostupnih uobičajenoj percepciji i smatraju se zaštićenim od takvih pristupa, a ipak mogu biti opisani zahvaljujući nekim mentalnim procesima.

Izvedeno je više od 50 pokusa u laboratorijski kontroliranim uvjetima s ljudima koji su imali sposobnosti percipiranja informacija s udaljenih objekata do te mjere da su katkada mogli detaljno opisati topografske i inženjerske objekte –  zgrade, ceste, laboratorijske uređaje, itd. Tijekom laboratorijskih eksperimenata je utvrđeno da glavni fenomen očito obuhvaća kompleksna subjektivna stanja koja se različito nazivaju, zavisno o karakteru literature, na pr. “autoskopija” (medicinska literatura), “eksteriorizacija” i “disasocijacija” (psihologijska literatura), vidovitost (clairvoyance), “pokretni clairvoyance” i “nematerijalno iskustvo” (parapsihološka literatura) i na kraju “astralna vidovitost (okultna literatura).

(Puthoff G.E., Targ R. Perceptive channel of distant transfer of information. History of the matter and the latest researches // TIIER (Works of the Institute of electronics and radioengineers).USA. 1976. No.3.Vol. 64)

Rad koji je vodio R. Targ na Stanford Research Institutu pokazao je da je moguće uvježbati dalekovidnost, tj. sposobnost predviđanja budućnosti unutar nekog vremena (sekunde, minute itd.). (Američki magazin “Electronics”, 1974. br. 3). Isti je učinak registrirao akademik Ruske akademije medicinskih znanosti, V. P. Kaznacheev u Novosibirsku tokom internacionalnih eksperimenata o interakcijama na daljinu. Slike predmeta su primane s udaljenosti od par tisuća kilometara prije nego je proizvoljno odabran predmet i prije slanja (mentalnim – op. prev.) oscilacijama.

U svakom slučaju misli i eksperimenti vodili su razne znanstvenike istom važnom zaključku: podaci o budućim događajima mogu se čitati znatno prije samih događaja. Znači li to da je čovječanstvo i svatko od nas predodređen neizbježnom sudbinom? Ne. Danas većina znanstvenika angažiranih na tom problemu naginje ideji da je budućnost vijugava cesta s mnogo grananja, a ne ravna autocesta.

To je razlog zašto suptilna polja “svemirske biblioteke” znanstvenici rijetko nazivaju virtualnim. Ne koriste taj pojam u uobičajenom značenju – “prividan, nestvaran” (kao u virtualnom kompjuterskom svijetu), već u inicijalnom smislu. Konačno, “virtualan” u doslovnom prijevodu s latinskog znači “moguć”, tj. sposoban za pojavljivanje pod određenim uvjetima.

To znači da postoje neki projekti budućnosti u energijsko-informacijskom polju koji sadrže različite varijante razvoja situacija uključivo i one koje se neće nikada dogoditi. U tom smislu je naš fizički svijet dio Svemira, njegovog područja gdje se odvija ili ne odvija realizacija inih varijanti. Ako je to točno, onda je očito osoba na neki način stvarni gospodar svoje sudbine, jer može slobodno birati svoj način života (varijaciju). Može se reći kako je sudbina svakog od nas kao razgranato stablo. Na neki način sličimo bubamari koja se penje sve više i više kako bi na kraju uzletjela s najviše točke prema nebu. Ne vraćajući se već samo periodički gledajući unatrag na prijeđeni put, krećemo se naprijed drvom sudbine do zadnjeg početka. No kako možemo izabrati najbolji put? Kako to možemo, ako nemamo najvažniju stvar, tj. “kartu života”? Kako odoljeti iskušenju na mjestima grananja? Privlačnosti beznadnih grana?

Planiramo i računamo, promišljamo i razmatramo, naizgled do najsitnijih detalja… No život nas vrlo često iznenadi razbijanjem naših planova i veličanstvenih projekata. Um ne može predviđati sve nagle zaokrete i rizike, koje je budućnost pripremila. To je onkraj naših sposobnosti.

No postoji li ipak prilika da pogledamo u budućnost? Konvencionalna podjela svijeta na materijalni i unutarnji je uvjetna. Radi se o sjedinjenom svijetu slično Möbiusovom pojasu (sa slijedeće slike – (http://en.wikipedia.org/wiki/M%C3%B6bius_strip) čije su suprotne strane spojene zapravo u jednu površinu. Svijet fizičkih objekata (“svijet robe”) i svijet percepcija (“svijet ideja”) su u stvari jedna cjelina. Ljudi su kompetentni stanovnici oba svijeta. U principu čovjek bi morao percipirati svijet u svojoj punoći. Možda je to bilo čudno našim precima. No u određenoj fazi ljudi su se morali fokusirati na fizičke (materijalne) objekte Ujedinjenog svijeta. Pokušavajući uživati u plodovima “stabla spoznaje” (znanja) i da bi shvatili te objekte, ljudi su marljivo razvijali svoj racionalni um. Logika je postajala jača, “razum” je popunjavao sve više mjesta u ljudskoj svijesti, potiskujući postupno inicijalno postavljene sposobnosti drugačije percepcije svijeta (nelogične, iracionalne). Počelo je uživanje u plodovima voća logičke spoznaje. No to se voće pokazalo gorkim. Zaglavili smo u fizičkom svijetu a sposobnost uranjanja u Ocean svemirske spoznaje je postupno slabila i nestajala, …. ali na sreću nije iščeznula. Katkada svatko nehotice pogleda u sadržaj svemirskog skladišta, iako ne postoji uvjerenje u njegovo postojanje. Kao čitatelji “svemirske biblioteke” uobičajeno je da ju koristimo nesvjesno. Tada govorimo o intuiciji i sreći, predosjećaju i proročanskim snovima. . . .

Danas se sa sigurnošću tvrdi kako u određenim situacijama – kao rezultat meditiranja, ekstremnog mentalnog, fizičkog ili emocionalnog pritiska – osoba u stvari pada u neko čudno stanje. Imobilizira se, kao da želi otići iz vanjskog svijeta i više ne percipira okolinu: ne reagira na zvukove, svijetlo, kretanje i govor. . . no ne radi se o snu, slabosti ili gubitku svijesti. Kroz to vrijeme svijest ne napušta osobu, nastavlja sa svojom aktivnošću, no u nekom drugom neobičnom modusu. Izgleda da u tim takozvanim promijenjenim stanjima svijesti (ASC – Altered State of Consciousness) osoba dobiva specijalni tip percepcije. Neshvatljivo, no osoba dobiva pristup informacijama (često apsolutno pouzdanim), koje ne može percipirati ni u kojem slučaju sa standardnim osjetilima tijela.

Za proučavanje ASC-a utemeljena je specijalna međunarodna organizacija psihologa – Transpersonal Institute – na Stanford sveučilištu (USA, Kalifornija), psihološkom odjelu Connecticut sveučilištu (USA), Oxford i Cambridge  sveučilištima (Velika Britanija), West England sveučilištu (Bristol), Institut za ljudski mozak Ruske akademije znanosti (Saint-Petersburg), Institut za primijenjenu psihofiziku (Omsk) i u drugim znanstvenim centrima.

Danas znanstvenici koriste u laboratorijima različite metode pobuđivanja promijenjenih stanja svijesti (ASC): hipnozu, specijalno organizirane meditacije, hiperventiliranje pluća (takozvano holotropsko disanje), izoliranje osjetila kao i primjenu specijalnih uređaja za kontroliranje moždanih valova pomoću akustičnih i optičkih signala. Od 1988-e godine T. van Hoven – znanstvenik poznat po kreiranju fizikalne teorije psi-interakcija – vodio je program razvoja elektroničkih uređaja za namjensku promjenu stanja svijesti da bi dobio psihofizičke učinke beskontaktnog dobivanja informacija iz udaljenih (skrivenih) fizičkih objekata, na poziv Nacionalne Aeronautičke i Svemirske Administracije (NASA) i Pentagona.

Ogromna količina eksperimenata je provedena unutar područja djelovanja Stanford Internacionalnog istraživačkog instituta – glavnog instituta za proučavanje paranormalnih učinaka. Eksperimenti su rezultirali kreiranjem uređaja, koji je funkcionirao na temelju principa multipliciranja inicijacijskog signala nakon prekida metastabilnih stanja. Kasnije je tom uređaju kao i drugim sličnim dizajnima uređaja dano zajedničko ime za cijelu grupu uređaja ” brain machines” odnosno uređaji mozga (metatroni).

Praktički u isto vrijeme je akademik Svyatoslav Nesterov razvio takav uređaj u Sovjetskom savezu nezavisno o radu van Hovena. U izmijenjenim stanjima svijesti osobe dobiju jedinstvenu sposobnost premoštavanja konvencionalnog toka vremena. Može se osobu odvesti u daleku prošlost, katkada u vrijeme o kojem nije čak ni čitao, niti vidio u kinu ili o kome uopće nema pojma. Interesantno je da katkada osoba dobiva detaljne podatke iz svojih “putovanja”, koji se nakon toga potvrđuju.

U izmijenjenim stanjima svijesti osoba može iskusiti ne samo sadašnjost i prošlost već i budućnost. A događaji koji su uključeni u njenu svijest se mogu pojavljivati pred osobom na neuobičajene načine: mogu se odvijati unatrag ili koegzistirati istovremeno. Katkada osoba proživi godine života sa svim detaljima u nekoliko minuta. Katkada vrijeme stane. No ne samo vrijeme već se i prostor percipira potpuno neuobičajeno. Udaljenost prestaje biti preprekom, pa se osoba može prebaciti na bilo koji dio Zemlje.

Skoro svi ljudi koji su iskusili takve trenutke jednoglasno tvrde kako su dotaknuli stvarnost, koja u usporedbi sa stvarnošću normalnog života izgleda kao san ili iluzija. Akademik Ruske akademije medicinskih znanosti V.P. Kaznasheev vjeruje da se “objektivna baza takvih stanja odnosi na uranjanje u polje realiteta prostora u kom se njegove dimenzije, koje leže izvan radnog okvira naravnog svijeta, mogu malo otvoriti.”

No kako može osoba ući u tu prostorno višedimenzionalnu stvarnost? Mnogi znanstvenici pokušavaju riješiti taj problem. I skoro svi naginju ideji po kojoj osoba u izmijenjenom stanju svijesti uranja u dubine svoje vlastite svijesti.

No to je paradoks! Kako možemo prijeći radne okvire uobičajenog svijeta uranjanjem u nas same? U stvari postoji očita kontradikcija. No može se lagano razriješiti, ako se sjetimo promjena znanstvene koncepcije svijesti u XX stoljeću.

Ako je ranije svijest smatrana, grubo rečeno, logičkim mišljenjem, onda današnji koncept uključuje sve razine takozvanog nesvjesnog uma. To je i podsvijest koja je zadužena za zaštitne mehanizme, biokemijske procese u organizmu, reflekse, instinkte . . . – za sve što ljudima pomaže u preživljavanju kao biološkoj vrsti. To je i nadsvijest koja omogućava samoaktualizaciju osobnosti i razvoj vrhovnog ega. Tu je i suprasvijest koja omogućava aktiviranje latentnih rezervi mozga kako bi se povezali s nekom “transcendentalnom istinom”.

Počevši s Freud-om, postoji čvrsto uvjerenje psihologa da nesvijest regulira ljudsko ponašanje i to ne u manjem dijelu, već možda i većim dijelom u odnosu na intelekt. Iskreno govoreći, u uobičajenom stanju svijesti naš nesvjesni um bez našeg znanja funkcionira u pozadini, iza pozornice. Uopće, npr. ne razmišljamo kako treba udahnuti. Ne uviđamo činjenicu da zatvaramo oči kod bljeska svjetla. Ne primjećujemo promjenu poza ili izraza lica. Ne razumijemo zašto odjednom želimo jesti neku određenu hranu, pa bezobzirno odbijamo jesti nešto mnogo ukusnije. U tim je trenucima naš organizam pod kontrolom naše podsvijesti.

Nadsvijest je još manje primjetna. Ako percipiramo njeno djelovanje, onda je to samo u nejasnim željama. Katkada su jake no uvijek nejasne. Ne pomičemo svjesno svoje noge, koje nas nose dobro znanim putem dok mi razmišljamo o potpuno drugim stvarima.

Ne razumijemo točno, zašto žudimo nešto učiniti a potpuno nam je mrsko raditi nešto drugo. Zašto smo spremni žrtvovati svoje živote za neki cilj, no nećemo pomaknuti ni prst za neki drugi. Zašto se zaljubljujemo u nekoga na prvi pogled, a osjećamo trenutnu averziju prema drugoj osobi bez očitog razloga. Svi ti stereotipi i sklonosti nisu ništa drugo nego programi u razvoju našeg Ega u nadsvijest.

Tokom tog razvoja praktički ne osjećamo akciju suprasvijesti. U uobičajenom stanju primatelj naše svijesti djeluje u uskom pojasu; “hvata” i obrađuje informacije samo iz našeg fizičkog svijeta. Racionalna i aktivno budna svijest konstantno dinamički reagira na dinamičku okolinu, rješavajući nastale probleme. Takve vanjske prepreke nadvisuju i prigušuju glas suprasvijesti, koji je sam po sebi slab. Naš je um nesposoban primati bilo što izvan radnog okvira našeg uobičajenog svijeta. No katkada postoje trenuci kada svi praktični problemi našeg života, svakodnevni problemi i potrebe ustuknu i odvijaju se negdje u pozadini. Može se dogoditi, kada je osoba potpuno okupirana jednom jedinom stvari, uspostavljanje kreativnog razgovora, promišljanje zbog ljepote radilo se to o pogledu na zvjezdano nebo, pučinu mora, planinski krajolik ili nešto potpuno sitno – cvijet, rosa na paukovoj mreži, itd. . . . No češće se to događa kada osoba proživljava npr. stanje na rubu sloma zbog ozbiljne bolesti, jake emocije nazvane “psihomentalnom krizom”, stres ili fizičko preopterećenje. . . . U takvim rijetkim trenucima, kada sve zemaljske stvari postanu neinteresantne i nevažne, glavni heroj igre postaje izuzetno iskusna suprasvijest. Ako promišljamo tu riječ, postaje jasno da suprasvijest pripada ne samo ljudima, već i nečem mnogo višem. Kao dio individualne svijesti, suprasvijest se širi daleko onkraj svojih granica u beskrajni prostor. U stvari suprasvijest je uistinu skup svih “kanala ”koji povezuju ljude s arhivom prostora”. Kada je kanal otvoren, granice individualne svijesti u izmijenjenom stanju svijesti (ASC) se rasprše. Teško je reći što se sve simultano događa, posebno je li individualna svijest ulazi u svijest Svemira odnosno svijest Svemira ulazi u ljudsku svijest. Ili možda dva toka istovremeno teže brzom međusobnom prožimanju i ispreplitanju. U svakom slučaju u tom se trenutku događa produžetak Svemirske svijesti koji tada obuhvaća i ljudsku svijest.

Moglo bi se reći da zahvaljujući supersvijesti, svijest svake osobe uključuje i Semantički svemir sa svom svojom beskonačnosti kao što krhotina holograma sadrži svoju cijelu sliku. To je razlog zašto u izmijenjenom stanju svijesti kada suprasvijest počinje govoriti svojim vrhovnim glasom, dubokim oštroumljem i neobičnim razotkrivanjima u nama uvelike nadilazi naše edukacijske i intelektualne temelje. Općenito je takozvano smanjeno (oslabljeno) stanje svijesti koje percipiramo uglavnom temeljeno na logici. Promatramo, analiziramo, uspoređujemo s nečim što nam je već poznato, razvrstano. . . Temeljem toga stvaramo opće koncepte, tj. gradimo neke konstrukcije. Na nesreću, konstrukcije koje mi pripremamo ne mogu razotkriti bit stvari koje bi htjeli razumjeti. To je ujedno i vrlo dobar razlog što se znanost kontinuirano vraća već poznatom, ne odbijajući prethodno znanje kao krivo ili nepotpuno. Očito logika, koja je naravno moćan alat percepcije, nije svemoćna. U izmijenjenim stanjima svijesti (ASC) “intelekt nije uvrijeđen”. Njegova se aktivnost jednostavno razlikuje od uobičajene. Što se događa s našim logičkim umom u tom neobičnom stanju?

Najpopularnija ideja je da se um jednostavno isključi i prestane raditi. S tim se teško složiti. Promatranja i eksperimenti s različitim ljudima očito dokazuju da u izmijenjenim stanjima svijesti osoba može i promatrati i pamtiti, a sposobna je i analizirati i misliti o opaženim stvarima. Nesumnjivo logički um ne izostaje u funkcioniranju osobe u specijalnim stanjima svijesti. Njen se um ne isključuje, već prelazi na drugi način rada s novim sposobnostima opažanja. Kako je u normalnom stanju naš logički um (intelekt) uključen u obradu informacija koje pružaju osjetila tijela iz fizičkog svijeta oko nas, njegov se interes znatno proširuje u ASC području. U tim trenucima “prijemnik uma” širi svoj pojas (prijema) i zahvaljujući učinku jedinstvenosti (svijesti) počinje percipirati i dekodirati podatke koje nije mogao dobivati ranije. Vjerojatno se može tvrditi da baš u ASC stanjima naš um postaje sposobnim za “ulazak u istinsku bit stvari”. No postoji razlog zašto se znanje dobiveno u ASC stanjima ne može izraziti.  Dolazeće informacije nemaju u sebi simboličnosti (a niti značenja kod primatelja – op. prev.). One nisu monosemantičke (jednoznačne – op. prev.) i imaju nekoliko razina značenja a time i velik broj varijanti dekodiranja (značenja).  Moguće je pretpostaviti da to nepostojanje simboličnosti uz mogućnost izbora iz višestrukosti značenja daje posebnost ne samo takvih vizija već i Univerzalnog znanja općenito. Zahvaljujući takvoj čudesnoj vrsti, to se Znanje može percipirati na bilo kojoj razini hijerarhije beskrajnog prostora. No kao osjećaj a ne kao govor. Svaka osoba može i razumjeti i interpretirati taj osjećaj iako ga je ekstremno teško prenesti tj. verbalizirati. Jedan znanstvenik, moj prijatelj, mi je o tom problemu rekao: “Trenutno sam shvatio, no trebalo mi je dvije godine za prijevod (prijenos) u jezik znanosti razumljiv mojim kolegama.”

To je razlog zašto ljudi koji pokušavaju preslikati znanje dobiveno u ASC-u moraju koristiti raširene izreke, metafore i alegorije, koje se ne mogu interpretirati višeznačno. U protivnom će auditorij dobiti utisak da ni govornik ne može razumjeti što govori. Mislit će da govornik “govori gluposti”, “da nije pri zdravoj pameti”, ”da je lud” . . . slušajući takvo izlaganje. Kako je samo nekoliko ljudi iskusilo kontakt s “drugim svijetom”, većina sve one s takvim iskustvom prima s nepovjerenjem i skepsom, katkada ih smatrajući mentalno bolesnim osobama. U međuvremenu moderna znanost više ne smatra takva transpersonalna stanja kao nešto abnormalno ili patološko.

Tako poznati istraživač ASC-a, J. Kornfeld misli da su ta stanja izravno povezana s meditiranjem i ne bi se trebala referencirati kao psihopatologija. Napisao je: “To iskustvo ukazuje zapravo na normalnu zamjenu opažanja koja se odvija u svijesti uglavnom zdravih ljudi.” Općenito govoreći ASC nije rijedak događaj. Znanstvenici govore kako je osam od deset ljudi otvoreno za takva stanja. Neki ljudi odlaze u takva stanja automatski, rutinski nekoliko puta na dan. Najčešće se takvi spontani proboji svijesti događaju “osjetljivim prirodama”: pjesnicima, slikarima, kompozitorima, itd. . . Kreatori umjetnosti shvaćaju to kao inspiraciju. U tim “blagoslovljenim trenucima” dolaze ideje, slike i riječi bez ikakvog napora, same od sebe, kao da dolaze iz misterioznog izvora. Tako u jednom svom pismu Wolfgang Amadeus Mozart (1756 – 1791) iskreno priznaje kako u trenucima inspiracije nije trebao komponirati, već samo zapisivati već gotove kompozicije. Međutim to nije svojstveno samo „slugama“ umjetnosti. Mnogo je znanstvenih ideja dobiveno na isti način. Uvidi Rene Decarta i Thomasa Edissona, Dmitrija Mendeljeva (periodička tablica elemenata) i mnogih drugih velikana je najbolja potvrda tome. Tako je psiholog J. Adamar dok je proučavao kreativni proces matematičara uočio kako se matematička otkrića događaju u formi bljeska bez riječi samo sa matematičkim simbolima. Tek kada je sve jasno znanstvenici prevode novo znanje u uobičajeni znakovni sustav. Treba priznati da se specijalna stanja svijesti, kada simbolički Svemir prožima mozak ne događaju nenadano. Kao pravilo, tomu prethodi vrlo intenzivan intelektualni rad. U nekom trenutku mozak umoran od dugog traženja ne može više podnositi ogromnu napetost i uroni u “mirovanje”. Onda se “razum” nenadano zamijeni probojem, odnosno u biti se prima simbolički odgovor iz svemirske “baze podataka”.

Različite osobe će različito percipirati primljene simbole, a nekima simboli neće značiti ništa. No utrenirani mozak istraživača će odjednom dobiti ekstatički udar: “Heureka!” I tako će se onda „divlji ples majmuna u krug“ transformirati u formulu benzena, kako je to bilo 1865-te kod poznatog njemačkog kemičara Frederica Kekulea (1829—1896) ili transformiranje stranog vortex-a energije u kvantnu strukturu atoma (Niels Bohr, 1885. – 1962,). Neki poput Mozarta ili Alfred Schmitke-a će nenadano čuti predivnu glazbu, koja će vješto biti preslikana u notni zapis. A netko nema izbora pa će zapisati pjesmu ili skicirati shemu nekog neobičnog uređaja.

Danas se psiholozi slažu da kreativni rad nije uopće moguć bez proboja svijesti. Naravno nitko ne negira veliku ulogu racionalnog mišljenja u kreativnom procesu. No i kompjuter također “misli” a unatoč tome je nemoćan u istinski kreativnom radu. Funkcionira li to samo u radnim okvirima i zakonima koje je utemeljio čovjek? Samo je čovjek sposoban nadmašiti utemeljene stvari i to samo u posebnom stanju duha. Nije slučajna pretpostavka da će “buduća evolucija ljudi kao biološke vrste u mnogim aspektima rezultirati u intenzivnom razvoju sposobnosti čovjeka za prijelaz u izmijenjena stanja svijesti, možda namjerno i planirano”. (Doktor medicine L.I. Spivak). Već je odavno uočeno kako mjesečina ima neku misterioznu moć i utjecaj na sva živa bića na neki čudan način. Ne bez razloga kod mnogih naroda postoji slutnja i praznovjerje vezano uz Mjesec, kao npr. “osoba rođena u periodu mladog Mjeseca će biti otporna i dugovječna”, zasoljenu govedinu treba uskladištiti do perioda mladog Mjeseca, “riba najbolje grize za vrijeme mladog Mjeseca” itd. U davna vremena ljudi su slijedili kalendar Mjeseca. Npr. ljudi su nastojali sijati što bliže periodu mladog Mjeseca a proljetnu pšenicu i raž tijekom samog perioda mladog Mjeseca. U isto su vrijeme prikupljali ljekovito bilje, jer se uočilo da je u tom periodu njihovo djelovanje jače. Drveće se obaralo u to vrijeme, jer je ono obarano nakon perioda mladog Mjeseca brže propadalo: “sjeći travu, drveće i grmlje za vrijeme punog Mjeseca je isto kao i razgrađivanje ili kada ga crvi izglođu”. . . .

Ove pravilnosti ljudi su promatrali tisućama godina a i znanost je za to znala. No još uvijek nema jasnog objašnjenja za te činjenice. Životni ciklus bilja je također na neki način vezan s gravitacijom Mjeseca (osekama i “plimama” vode u stabljikama i lišću). No neke druge nepravilnosti je još teže objasniti. Npr. ona dobro poznata iskusnim infektolozima: bolesti prouzročene bakterijama postaju intenzivnije za vrijeme punog Mjeseca, kao i virusne infekcije – u periodu mladog Mjeseca.

Danas nema sumnje da aktivnost živih bića evidentno ovisi o fazama Mjeseca. Za vrijeme faze punog Mjeseca reptili, životinje i ptice, posebno noćne, postaju razdražljivije. A utvrđeno je da periodi intenzivne reprodukcije mnogih živih bića (crva, morskih ježeva itd.) ovise o određenim fazama Mjeseca.

Puni Mjesec

Mjesec nije zaobišao ni ljude. Pa tako mnoge bolesti, kao reumatizam i neuropatski bolovi, išijas i migrena, postaju intenzivniji za vrijeme punog Mjeseca. Dojenčad postaje nemirnija i bučnija. Prema promatranjima specijalista žene postaju senzualnije uz veću vjerojatnost začeća u toj fazi Mjeseca. Puni Mjesec utječe i na mentalitet. I stvarno danas znanstvenici priznaju da epileptični napadaji, shizofrenija, manijakalna depresija i paranoja postaju intenzivniji kod pacijenata za vrijeme punog Mjeseca. Čak se i bolesti živčanog sustava kao što je mucanje pogoršavaju. A pate i zdravi ljudi. Njihov mentalitet postaje nestabilniji i ljudi postaju razdražljivi i odsutni duhom. Prema statistikama, raste i broj nezgoda i incidenata vezanih za ljudske pogreške i nepažnju za vrijeme aktivnih faza Mjeseca, posebno za vrijeme perioda punog Mjeseca. U isto vrijeme snažno raste i ljudska agresivnost a time i broj zločina. Prema statistici policijskog odjela Philadelphije (USA), “ljudi čije antisocijalno ponašanje ima psihološku pozadinu kao palikuće, kleptomani, alkoholičari i samoubojice se aktiviraju za vrijeme izlazećeg Mjesec a smiruju se pri zalazu Mjeseca.” Analize povijesnih događaja od 18-tog st. pokazuju da najviše demonstracija, aktivnosti masa (pobune, štrajkovi, ubojstva, sukobljavanja, itd. ) pada u period novog ili punog Mjeseca. Također je dobro poznato da mjesečina posebno utječe na ljudski mentalitet, odnosno ona sudjeluje u uranjanju u izmijenjena stanja svijesti (ASC). Još tamo u 19. stoljeću znanstvenici su otkrili interesantnu slučajnost: pokazalo se kako polarizirano svijetlo ima učinak na živa bića, analogno onom Mjeseca. Kako bi daljnje promišljanje bilo jasno, pokušat ću objasniti polarizirano svijetlo na jednostavan način (neka mi tehničari oproste na tako neformalnom izlaganju o tom izuzetno sofisticiranom predmetu). Svi znaju da je svjetlo elektromagnetski val, koji ima dvije komponente: električno (E) i magnetsko (H) polje. Vektori tih polja su uvijek okomiti na smjer širenja svijetla i jedan na drugog.  Dakle tri okomice kao koordinatne osi.

 

Prirodno se sunčevo svijetlo sa stajališta polarizacije može predstaviti s kuhinjskom četkom za pranje boca: njegov E vektor, npr. kaotično strši na široko na različitim mjestima. No moguće je tu četku napraviti plosnatom. Da bi to učinili moramo prirodno svijetlo (četku) punog Mjeseca reflektirati od neke površine (staklo, površina vode, itd.). U tom slučaju četka postaje plosnata od sudara. Moguće je i postaviti filter koji će propuštati oscilacije kao da prolaze prorezom/procjepom samo u jednom smjeru. Najbolji takvi filteri (polarizator na sl.) su čisti kristali, npr. transparentni kvarc (planinski kristal) ili islandski mineral. U svakom će slučaju četka iz cilindrične postati plosnatom: E i H vektori će se posložiti u dva međusobno ravna reda u jednoj ravnini.

Drugim riječima, svjetlo postaje polarizirano. Treba dodati da to nije samo vidljivo svijetlo, već i nevidljive zrake od radio valova pa čak i gama zrake također imaju svojstvo polarizacije (možda čak i “suptilna” zračenja u nivoima viših frekvencija). A tako smo došli i do glavne stvari: laboratorijska istraživanja su dokazala da polarizirano svjetlo, kao ono od Mjeseca, utječe na aktivnosti u komi, bacile tifusa, nicanje sjemenja i ponašanje životinja. Vrlo interesantna koincidencija, no je li slučajna?

Najvjerojatnije ne. Konačno i mjesečina je polarizirano svjetlo! Ako hoćemo biti precizniji, mjesečina je sunčevo svjetlo reflektirano od površine Mjeseca, koje refleksijom postaje polarizirano. Među prvima koji je istaknuo te koincidencije bio je ruski znanstvenik Alexander Leonidovich Chizhevsky (1897—1964), koji je u tridesetim godinama 20. stoljeća bio u svijetu prozvan Leonardom Da Vincijem 20-tog stoljeća. Vjerovao je da mjesečina iako slabija 600 tisuća puta od sunčevog svjetla, zbog svoje polarizacije “ima specifičan utjecaj na organizme.”

Naravno linearno polarizirano svjetlo će utjecati na biološku stanicu i fiziologiju u cjelini na drugačiji način od običnog svjetla. A i razlikuju se kao plosnati, ravan nož od okruglog komada metala iz kojeg je napravljen. Isti metal i ista težina, no nož može sjeći, a okrugli metal ne. Glavna stvar je oblik. No utjecaj tog “noža” na živa bića (na DNA razini)” može biti različit, katkada pozitivan, katkada negativan. Očito je nož neutralno oružje. Može se koristiti u kirurškoj operaciji za spašavanje osobe ili nekog drugog bića a s druge se strane može se koristiti za ubojstvo. Isto vrijedi i za polarizirano svijetlo.

Po mom mišljenju svjetlo s eliptičkom i kružnom polarizacijom trebalo bi imati izražajnije specifične utjecaje. Osim toga tako polarizirano svjetlo je sličnije vadičepu ili svrdlu nego nožu. Stoga se može “ušarafiti” u ili probiti najpouzdaniju zaštitu. Uz to takav “vadičep” može imati lijevi ili desni navoj (lijeva ili desna polarizacija svjetla). Kada fizički utjecaj može biti ekstremno drugačiji. Npr. može aktivirati ili sniziti vitalne funkcije biološke stanice.

No sve su to razne pretpostavke da utjecaj takvog svjetla u formi “skalpela” ili “svrdla” na biološke objekte i DNA može biti ekstremno jak – sve do regeneriranja tkiva. Naravno, zahtijevati će dugo eksperimentiranje i izraziti oprez. Takav uređaj, ako se dizajn pokaže manjkavim može uz ostalo prouzročiti i neželjeni novi rast. . .

Zasigurno se čitateljstvo pita, kako može mjesečina (polarizirana) utjecati na ljude u kući? Jer mjesečina do njih uopće ne može doći. To je pravo pitanje. Međutim statistika je jasno neumoljiva stvar. Ona nastavlja sa svojim stajalištem da nema sumnje u postojanje veze između mentalnih stanja ljudi i mjesečevih mijena. Jer i ljudi koji su izolirani od izravnog izlaganja mjesečini reagiraju na nešto. Ali na što? O kakvom se to “misterioznom agentu” radi, koji prodire svugdje, povezujući sjaj Mjeseca i ljudski mentalitet i raspoloženje? Ako to nije samo mjesečevo svjetlo, što bi to moglo biti?

Ne reagiramo na samu mjesečinu ili polarizirano svjetlo, već na neku komponentu koja je ovisi o sjaju (količini polariziranog svjetla) Mjeseca. Vrlo misteriozna komponenta može prodirati kroz barijere, kroz koje ne može prodrijeti svjetlo. Otkriće takve komponente će objasniti mnoge misteriozne događaje, uključujući i reakciju hrane i vina držanog u punoj tami dubokog hladnog podruma na mjesečeve mijene (faze).

Koja je to sveprodiruća komponenta? Možda su fizički i mentalni učinci prouzročeni polariziranim i mjesečevim svjetlom povezani sa takozvanim torzijskim (spin) poljima. Ta trenutno djelujuća i svuda prodiruća polja su predmet diskusija već dugi niz godina. Dobila su naziv po grčkoj riječi koja označava rotaciju (vrtnju). Prema istraživačima, torzijska polja su prisutna tamo gdje postoji takav tip kretanja, tj. od elektrona do galaksija. Torzijski naboji se nekonvencionalno ponašaju: nezavisno o elektromagnetizmu, isti se naboji privlače a suprotni  – odbijaju! Od nedavno se energija torzijskih polja počinje nazivati petom fundamentalnom interakcijom u prirodi.

Štoviše, sama torzijska polja se smatraju univerzalnim nosiocima svijesti i misli. Prema jednom velikom autoritetu u tom području, akademiku Anatoliju Evgenijeviću Akimov-u. “Svijest i mišljenje, kao i Univerzalni um iznutra, se predstavljaju u fizičkom vakuumu specifičnom svojstvenom prirodom – torzijskim poljima kao spin polariziranim stanjima fizičkog vakuuma, a ne nekom apstrakcijom.”

 

Akademik Ruske akademije prirodnih znanosti, A.E.. Akimov govori o prirodi torzijskih polja na slijedeći način:

“uniformni medij tj. fizički vakuum, može biti u različitim stanjima (fazama), odnosno preciznije polariziranim stanjima – takozvanim EGS stanjima. (slika lijevo) Taj se medij u stanju polarizacije naboja ponaša kao elektromagnetsko polje (E). Isti medij u stanju longitudinalne polarizacije djeluje kao gravitacijsko polje (G). Konačno isti medij u stanju spina transverzalne polarizacije djeluje kao vrtložno polje (S).

Prema Akademiku, brzina prijenosa torzijskog signala je značajno (možda, milijarde puta) veća od brzine svjetlosti. “Poznati eksperiment N.A. Kozareva o trenutnom registriranju vidljivih i stvarnih pozicija zvijezda na nebu svjedoči tome. Usput, prekrio je optiku antielektromagnetskom zaštitom, no ipak su signali sa zvijezda i dalje prolazili optikom. To je pokazalo da se radi o torzijskim poljima.” To veliko kršenje postulata Einsteinove teorije je jabuka razdora između onih koji podržavaju i oponenata realnosti torzijskih polja. U isto vrijeme uz podršku glavnog odjela svemirskih uređaja sredinom 80-tih Akimov je kreirao uzorak torzijskog uređaja. 1986. Industrijsko znanstveni i tehnički centar poduzetničke tehnologije “VENT” koga je vodio Akimov je po prvi put uspio prenijeti binarne informacije pomoću torzijskih polja.

Prema Akimovu, od torzijskih polja “se ne može zaštiti prirodnim sredstvima”. Uz to imaju još jedno jedinstveno svojstvo – ona pomažu u samoorganiziranju materije. Eksperimenti s tretiranjem radijacijom torzijskim poljima talina, koje su se sporo hladile svjedoče tome. Učinak je iznenađujući. Pokazalo se da pod utjecajem čak i vrlo slabih torzijskih polja, neke formacije – grozdovi dok se šire, prisiljavaju cijeli volumen hladne mase na njihovu jedinstvenu orijentaciju u metalu. Uz takvu pretpostavku, može li torzijsko ozračivanje utjecati i na strukturu bioloških objekata. Najvjerojatnije postoje isto tako ozbiljne promjene u živim stanicama. U svakom slučaju, znanstvenici su utvrdili znatni izravni utjecaj toka torzijskih valova na ljudski organizam. A prema A.E. Akimovu, polja s rotacijom u desno poboljšavaju stanje ljudi dok polja s rotacijom u lijevo njihovo stanje pogoršavaju.” (originalni tekst Nestorova je proširen s objašnjenjima polarizacijskih stanja nekog medija odnosno fizičkog vakuuma – op. prev.)

Vratimo se polariziranom svjetlu – pronašli smo neosporivu sličnost svjetla i torzijskih polja. I svjetlo i torzijsko polje mogu uz sve ostalo imati i lijevi i desni spin. Temeljem te slučajnosti možemo lagano razviti i potvrditi slijedeću radnu hipotezu, tj. potvrditi utječe li desno i lijevo  polarizirano svjetlo slično torzijskom zračenju ili ne?

Očito postoji mnogo toga zajedničkog između torzijskih polja i polariziranog svjetla. Dodajmo još jednu podudarnost – onu “psihotrona”. Dobro je poznato da polarizirano svjetlo, kao ono od Mjeseca, posebno utječe na ljudski mentalitet – ono unaprjeđuje uranjanje u izmijenjena stanja svijesti (ASC). Jako ekstrasenzorne osobe i hipnotizeri imaju slično djelovanje na ljude: mogu odvesti druge ljude u stanje transa, što je u biti također izmijenjeno stanje svijesti (ASC). Javlja se samo jedno jedino pitanje tj. mogu li torzijska polja sudjelovati u tom procesu ili ne? Izgleda da je odgovor “Da”. Znanstveno mišljenje o tomu glasi: ”Kada govorimo kako su torzijska polja uključena u parapsihološkim događajima, onda mislimo na dobro provjerenu činjenicu: polja koja proizvodi posebno osjetljiva osoba su torzijska polja. Postoje desetine eksperimenata koji to dokazuju!”

Dobro poznati istraživač telepatije, profesor Sergey Yakovlevich Turlygin iz biofizičkog laboratorija Akademije znanosti SSSR-a je 1942. napisao u svom radu posvećenom zračenju elektromagnetskih valova iz ljudskog organizma: “Provedeni eksperimenti su nas uvjerili u postojanje radijacije koja izlazi iz ljudskog organizma. . . Moramo priznati stvarno postojanje nekih fizički agenata koji uspostavljaju interakciju između dva organizma. . . Refleksija tog agenta od zrcala i difrakcijski događaji uvjerili su nas da je taj agent elektromagnetska radijacija, u valovima koji su u rasponu od 1,8 – 2,1 mm”.

Naizgled je elektromagnetska hipoteza sve objasnila. No skoro trenutačno se pojavila druga “ali” razarajuća” hipoteza, toj dobro oblikovanoj slici. Ispostavilo se da se po nekim parametrima ljudska radijacija jasno razlikuje od elektromagnetske. Skoro se ne bi moglo ni govoriti o čisto elektromagnetskoj prirodi ljudskog zračenja. Naime ljudsko elektromagnetsko zračenje bi u tom slučaju potpuno blokirale metalne ploče, pa tako i prijenos misli, što je daleko od realnosti. Postojanje te značajke kako postoje telepatske emisije (koje prolaze kroz metalnu blokadu) je dokazao poznati znanstvenik, utemeljitelj znanstvene parapsihologije u SSSR-u Leonid Leonidovich Vasyliev (1892—1966). Nekadašnji student Sveučilišta u Petersburgu zainteresirao se za misteriozne učinke telepatije, kada je 1921. počeo raditi na Institutu za mozak s poznatim psihijatrom i neuropatologom Vladimirom Mikhailovichem Bekhterevom (1857— 1927). Nakon smrti njegovog supervizora, Vasyliev postao je voditelj grupe koja je proučavala telepatiju na Institutu.

U razdoblju 1932.-1937. istraživači koje vodio Vasyliev dizajnirali su specijalnu komoru napravljenu od debelih olovnih ploča, koje su učinkovito blokirale prijenos elektromagnetskih valova. Usprkos tako jakom blokiranju, telepatska informacija je od ljudskog “izvora” kroz olovnu blokadu slobodno i točno primljena od primatelja udaljenog 1700 km (Lenjingrad – Sevastopolj). Temeljem dobivenih rezultata Vasyliev je zaključio vezano za misteriozni faktor koji omogućava telepatsku komunikaciju: “Kao i opći radio valovi, taj faktor djeluje na veliku udaljenost, no za razliku od radio valova ne može ga se blokirati metalnim preprekama.”

USS Nautilus

  1. godine u vrijeme eksperimenata s atomskom podmornicom “Nautilus” američki su znanstvenici dobili istu evidentnu potvrdu. Operator – primatelj, izoliran od posade bio je u podmornici. U određeno vrijeme primatelj se morao mentalno podesiti na osobu koja mu je pokušavala prenesti informacije. Radilo se o približno dvije tisuće kilometara, vodenoj masi i metalnom kavezu između njih. Usprkos ogromnoj udaljenosti i jakom blokiranju prijenosa primatelj je precizno primio više od 70% prenesenih slika. Vodeći ruski istraživači torzijskih polja А.Е. Akimov i G.I. Shipov (Internacionalni Institut za teorijsku i primijenjenu fiziku) tvrde da je u prijenosu glavnu ulogu igrao potpuno nezavisni tip radijacije – torzijska (spin) polja koja posebno prate elektromagnetske oscilacije.

Izgrađeni model je omogućio akademiku Akimovu postavljanje hipoteze da za svaki čin svjesnosti postoji različita torzijska radijacija mozga: “mogućnost suradnje Svijesti i Mišljenja s materijalnim nosiocem u formi torzijskih polja. Raspoloživa teorijska i eksperimentalna baza paradigme torzijskih polja omogućila je njihov realitet poput elektromagnetizma i gravitacije. . .

Važna temeljna činjenica je da elektromagnetsko polje uvijek sadrži torzijsku komponentu. Torzijsko polje će se moći vidjeti i kod elektrostatskog polja i kod elektromagnetske radijacije. . . Nerazumijevanje tih okolnosti često rezultira neuspješnim naporima objašnjavanja događaja prouzročenih elektromagnetskim izvorima samo kao elektromagnetski događaj.”

Istraživači koji su na prvi pogled, očito daleko od predmeta ove priče, mogu ipak rasvijetliti mnoge fenomene povezane s izmijenjenim stanjima svijesti. Tako su na tu temu dobiveni senzacionalni rezultati moskovskih znanstvenika Petera Goryachev-a i Georgyija Tertyshny-a za vrijeme njihovog dugotrajnog istraživanja. Otkrili su sposobnost DNA molekula, kromosoma i proteina za generiranje takozvanog koherentnog zračenja, slično laserskom. Drugim riječima, da oni čudnovati odašiljači – biolaseri, s mogućnošću ugađanja frekvencije zračenja, djeluju u isto vrijeme i kao prijemna antena. Te iznenađujuće DNA karakteristike omogućuju valnu razmjenu s genetičkim informacijama tijela, čiji se znatan dio, prema znanstvenicima, nalazi u kromosomskom aparatu, u formi holograma.

To omogućava i svakoj biološkoj stanici trenutno saznanje o događanju u bilo kojem dijelu organizma. Štoviše, pokazalo se kako je DNA zadužena i za prijem vanjskih informacija. Zahvaljujući tome ljudski organizam se konstantno ujedinjava s poljima drugih živih bića, objektima i Zemljom općenito. K tome pomoću tih DNA antena moguće je primati podatke iz informacijskog polja  (svekolikog izvora, fizičkog vakuuma, beskonačnog, vječnog mora ZP energije, itd. – op. prev.).

Mislim da je najveća neobičnost u tome što koherencija zračenja bioloških stanica, budući da kontrolira njihov rad, jako raste u izmijenjenim stanjima svijesti – ACS. Znanstvena istraživanja potvrđuju tu hipotezu. Otkriveno je da cerebralni valovi ljudi u specijalnim stanjima svijesti imaju povećanu koherentnu energiju. K tome u tim trenucima sinkronizacija moždanih polutki, tj. koordinacija njihovog rada također raste.

Najvjerojatnije je to nužni preduvjet za stabilni prijem informacija. Oni koji koriste metode za ulazak u izmijenjena stanja svijesti – ASC, razne ekstrasenzorne individue i oni koji vješto koncentriraju pažnju na duže vrijeme – su najbolji o tome.  Pretpostavljam da neka vanjska stimulacija može igrati važnu ulogu u koordinaciji radijacije svih stanica tijela. Npr. to može biti vanjska polarizirana radijacija, posebno Mjeseca. Možda je baš samo jako povećanje koherencije DNA rada uzrok specifičnih reakcija svih živih bića na Mjesec ili polarizirano svjetlo: može se raditi o hiperaktivnosti bioloških stanica ili pogoršanju različitih bolesti ili produbljivanju specijalnog stanja svijesti u kojima čovjek dobiva informacije “odozgo”.

U uobičajenom stanju svaka je biološka stanica ugođena na dio “virtualnog” vala svoje DNA i prima njime pojedinačne zadatke i slijedeći ih, izvršava svoju glavnu aktivnost: proizvodnju supstanca, razmjenu informacija sa “susjedima” itd. Općenito govoreći živi svoj svakodnevni život. No usprkos činjenici da je naš organizam idealan koherentni sustav, u pravilu, ne postoji nikakva idealna koordinacija rada njegovih stanica. (Zbog toga, indisponiranost, bolesti, frustracije, itd. . . ).  No razmotrimo osobu koncentriranu na neki problem. Odjednom prevladana zbog više komande svog biološkog staničnog prijelaza u specijalni modus rada (što je jača i svrsishodnija ljudska volja, to je moćnija komanda). Ipak ljudi s fenomenalnim sposobnostima kažu da koncentracija i voljni napori nisu najbolja metoda, jer zahtijevaju potrošnju ogromne količine energije. To je kao razbijanje vrata željeznom polugom umjesto lagane rotacije ključa u bravi. Po njihovom mišljenju učinkovitije je “usmjeravanje pažnje”, tj. sposobnost za privremeno otpuštanje svega nepotrebnog i minornog što sprječava našu svijest u postizanju cilja. U tom slučaju DNA molekule nisu ometane učincima sa strane pa mogu automatski ponovno podesiti svoje antene na potrebno područje informacijskog polja, primati nužne informacije iz tog izvora i memorirati ih. No u kojoj formi? Najvjerojatnije, u istoj formi kao kada se prima genetička informacija koja se drži u formi holograma. Zahvaljujući dobro koordiniranom skupu milijardi “miniholograma”, koji su primili DNA molekule – iako ekstremno slabe i teško zamjetljive unutar smetnji – one se pojačavaju više puta i ujedinjuju kako bi kreirale jedan jedini superhologram, koji tek može biti potpuno perceptibilan/razumljiv/shvatljiv. Trebalo bi reći kako taj hologram nije slika, već samo kodirana slika koju treba dekodirati. A to se događa u našem mozgu. Interno se slike pojavljuju samo nakon tog dekodiranja. Mislim da primljene slike iz Svemirskog informacijskog polja postaju raspoložive “internom vidu” na opisani način. Od tuda dolazi ljudima poimanje udaljenih događaja u prostoru i vremenu.

Pretpostavlja se kako torzijska polja uzrokuju određene neurokemijske i hormonalne procese u ljudskom organizmu, preuzimajući u tome važnu ulogu. S jedne strane ovi procesi blokiraju neke centre i kanale odvraćajući ih od glavnog zadatka. S druge strane ti procesi omogućuju nove neuronalne “putove”, “mreže” i “reflekse” u malom mozgu, omogućavajući tako znatno povećavanje količine i brzine obrade podataka svijesti. To također objašnjava i različite proboje svijesti – trenutna pojava ideja, “razotkrivanje”, “povezanost  Univerzalnim znanjem”. . .

U današnje vrijeme je već dobro poznato da kristali mogu akumulirati i uskladištiti ogromnu količinu energije i prenositi je u svijet oko sebe. Iskreno govoreći, radi se o nekoj drugoj energiji transformiranoj specifičnostima kristala a ne o energiji akumuliranoj iz prostora. Od tuda terapeutska svojstva minerala: ako se bira znalački i individualno prema kvaliteti radijacije, onda će opskrbiti osobu samo energijom, koja joj nedostaje. Međutim, primjena kristala bez adekvatnih znanja će vjerojatno štetiti. Dakle dekoracija od dragog i poludragog kamenja može za nekoga biti ljekovita a za nekog drugog može biti štetna ili čak i opasna. No svakako obje vrste kreiraju oko sebe nevidljivo polje sile. Austrijski kemičar Carl von Reichenbach prvi je upozorio na tu činjenicu (1844 – 1867.) Tokom eksperimentiranja uvijek je nastojao ostvariti što veću objektivnost kako bi se kao znanstvenik uvjerio da se mnogi najosjetljiviji ljudi (ekstrasenzorni pojedinci) baš dobro osjećaju a katkada i vide to polje sile kristala. Danas je postalo jasno da to svjetlucanje mogu vidjeti i obični ljudi. Iskreno govoreći, u tom slučaju moraju biti u potpunoj tami prilično dugo vrijeme: samo nakon nekog vremena njihove oči počinju opažati slabašno obojenu auru oko kristala. Tijekom tih eksperimenata razotkrile su se prilično zapanjujuće stvari. Pokazalo se kako neki ljudi mogu mentalno kontaktirati s kristalima pa čak i mijenjati intenzitet i boju njihove aure!

Danas je čvrsto dokazano da fizički uređaji napravljeni primjenom kristala odgovaraju na psihofizički utjecaj osoba i to prilično jasno i nezavisno o udaljenosti. Npr. pod mentalnim utjecajem osobe kvarc kristal mijenja svoje frekvencijsko ponašanje kao i kada je ozračen laserskom zrakom. I što je još važnije za naš daljnji razgovor, to se dešava “nakon inicijalnog” kontaktiranja (uređaj se prilagođava operatoru) u neposrednoj blizini. Njihovo takozvano međusobno “prilagođavanje” zahtijeva neko vrijeme. I drugo vrlo staro “praznovjerje” – kristali ne reagiraju samo na misli osobe, već i uspostavljaju bilateralni kontakt, što je također dokazano. Drugim riječima, moguća je povratna veza i u sustavu “osoba – kristal”. Posebno treba naglasiti, kako je taj zaključak dao direktor Američkog Instituta za proučavanje kristala, Dale Walker temeljem svojih eksperimenata u 1970. i 80-tim godinama. U svojoj knjizi “O porijeklu kristala” izravno je napisao, kako “kristali reagiraju na ljudske misli i emocije integrirajući s ljudskim umom i povećavajući energiju misli i moć osjećaja.

Naravno, važan uvjet mentalnog kontakta s kristalom je mogućnost međusobne rezonance njihovog zračenja. Izgleda da rezonanca ovisi uglavnom o tipu zračenja osobe i tipu kristalne rešetke, tj. tipu minerala. Forma kristalne rešetke je također važna. Svekolika pojavnost same forme uglavnom određuje ritam vibracije i frekvenciju  rezonancije kristala. Zavisno o formi kristala, isti će mineral imati različita ne samo fizička nego i “psi-svojstva”. Uzmimo kao primjer dijamant, najtvrđi od svih poznatih minerala. Atomi ugljika u dijamantu su locirani kao elementi vrlo čvrste nerazorive konstrukcije – tetrahedron (piramida čija su sva četiri lica ekvivalentni trokuti). Vjerojatno, zahvaljujući izrazito kratkim i krutim atomskim vezama, dijamant je najbolje sredstvo koje reagira na psihološke utjecaje osobe. Ulazeći u rezonancu s osobom, dijamant je osnažuje  emitiranjem informacija znatno moćnijim tokom od onog kojeg prima, zbog toga što ima ogromnu internu energiju.

Zahvaljujući tom specifičnom zračenju formira se neki energo-informacijski okvir oko kristala. A taj okvir je ono što nas interesira. Bit je u tome što taj okvir ima nekoliko funkcija, uključujući i onu odašiljačko-prijemne antene. Logički je pretpostaviti da takav kompleks “antena” omogućava kristalu ne samo emitiranje svojih elektromagnetskih oscilacija (što se na široko koristi u radijskoj tehnici), već i primanje i ponovno odašiljanje stranih informacija, uključujući i one koje emitira čovjek i iz blizine i s velike udaljenosti od kristala. Dolaskom u kristal kvanti vanjske energije (npr. svjetlo ili vidljive kozmičke zrake) prevode svoje čestice u pobuđeno stanje ili čak izuzetno jako pobuđeno stanje u vrlo kratkom vremenu. To uzrokuje tako snažne “unutarnje procese” u kristalu da kristal počinje aktivno oštro usmjereno emitirati energiju, na fiksno utvrđenoj frekvenciji. Zahvaljujući tom učinku čak i mali kristal može zračiti snagom poput velike rendgenske cijevi. Rubin se može koristiti kao primjer takvog laserskog učinka. Svi znamo da se kristali općenito primjenjuju u modernim laserima.  No pokazalo se da je rubin sposoban kreirati lasersku radijaciju bez ikakvog kompleksnog uređaja. Npr. nakon “punjenja” jakim sunčevim svjetlom počinje zračiti laserske zrake tanke poput igle na isti način kao i neki umjetno napravljeni uređaji.

No sve su to uobičajena svojstva kristala koja su dobro poznata i vješto korištena u radio inženjerstvu. Ali što ako taj učinak pojačavanja i “laserskog pucanja” vrijedi ne samo za elektromagnetski pojas već i za torzijska polja? Npr. za zračenje osoba, koje su u blizini kristala. U tom slučaju je kristal stvarno primoran postati psi-laserom! Općenito govoreći, nema ništa čudnovato u toj pretpostavci. Možemo čak i zamisliti vjerojatnu aktivnost psi-pojačavanja. Nije nemoguće da glavnu ulogu u konvertiranju kristala u psi-laser igra kristalna rešetka. Sama rešetka formira brojne matrice energijskih okvira i stvara neke zidove – zrcala i koridore za kretanje mentalne energije unutar kristala. Kao rezultat svaka se stanica rešetke transformira u mikroskopski psi-laser a kristal u cjelini, zbrajajući sve njihove napore u psi-laser kratkog dometa. Nakon primanja mentalne radijacije koja dolazi od neke osobe i popratnog pro buđenja, kojim se ona pojačava, “puca” je natrag, no sada sa mnogo jačim intenzitetom. Nakon toga ostaje samo sitnica: percipirati sve to i učiniti to vidljivim u svijesti. A kao što smo već shvatili ranije, potrebno je zbog toga doći u izmijenjeno stanje svijesti. Drugo važno svojstvo radijacije kristala pomoći će pri tome.

Pokazalo se kako to zračenje može biti ne samo usko usmjereno, već i polarizirano. A ako je naša hipoteza o utjecaju polariziranog zračenja na ljudsku svjesnost i fiziologiju ispravna, onda je lako zamisliti učinak kreiran takvim polariziranim emitiranjem kristala. Npr. pod takvim se utjecajem ljudska svijest može prebaciti u drugi modus rada, tj. podesiti svoj prijemnik kako bi počela primati informacije iz informacijskog polja. A već smo nekoliko puta rekli, da je moguće primiti znanja iz prošlosti i budućnosti, sadašnjosti kao i umjetničke i znanstvene kreacije.

Ne tako davno istraživanje prostora atomske jezgre i svemira je izgledalo najvažnijim i najintrigantnijim. Danas je naša pažnja posvećena ljudskim mentalnim i duhovnim zagonetkama i sposobnostima. Znanstvenici fokusirani na materiju otkrili su da je “unutarnji Svemir” individua jednako kompleksan i misteriozan kao i svijet oko nas. Profesori V. N. Pushkin i A.P. Dubrov tvrde “da nema materijalnih tijela, gdje su svojstva i kvalitete mikro i makro svemira isprepletena tako začuđujuće kao što je to slučaj u živim organizmima te koja su izražavana tako jasno kao u psihološkoj aktivnosti ljudi”. Stoga ne iznenađuje što predstavnici različitih područja znanja pokušavaju riješiti misterij ljudske svijesti. Oni koji su se primili u koštac duboko s tim problemom ne sumnjaju da svijest ne reflektira svijet, već ga u velikom dijelu formira i to ne samo u smislu ideja koje osobe generiraju i koje se realiziraju u tehnologijama, djelima umjetnosti, sukobima i prijateljstvima. . . Sve je to bilo poznato i ranije. Sada je stajalište da misli ili osjećaji naizgled ne pokazivani niti u djelovanju niti riječima, mogu izravno utjecati na okolinu i na samu osobu. To se misli kada znanstvenici kažu da je “svijest fizička stvarnost”.

Takav smioni zaključak znanstvenika radikalno mijenja naše poglede na svijet kao rezultat nesumnjivih činjenica, dugih promatranja i znanstvenih eksperimenata. . . Izravno govore da svaki organ, svaka stanica organizma izravno reagira na ljudske misli i emocije. Začuđujući događaji nazivani paranormalnim također svjedoče o činjenici da naša svijest može utjecati na objekte žive i nežive prirode.

“Sigurni smo u postojanje nepoznatih područja u čovjeku. Parapsihologija nam pruža metodu za njihova istraživanja. . . To istraživanje je tek počelo i mislimo kako će to biti jedan od velikih zadataka rađajuće civilizacije.” (L. Pauwles, J. Bergier).

 

A.D. Sakharov

Vrijeme kada je negiranje tih fenomena bio znak dobrog odnosa među znanstvenicima i nužan preduvjet priznatosti znanstvenika, je stvar prošlosti – doktor fizike i matematičkih znanosti, G. I. Shipov govori kako danas nema nikakve sumnje u postojanje telepatije i dalekovidnosti ili da energija svijesti igra određenu ulogu u fizičkim procesima”.

Najčudnija stvar je neshvatljiva moć koju pokazuje čovjek u svemu tome. Kako su fascinantni učinci misli na smanjenje težine predmeta, promjenu unutarnje strukture materije, koja je inače ostvariva tek zagrijavanjem do 500°C, konverzije jednog kemijskog elementa u drugi, itd.  To su realne stvari usprkos činjenici da su onkraj našeg shvaćanja. Naravno samo ih nekoliko ljudi može shvatiti. Međutim to je dovoljno da smo sigurni u najbogatije sposobnosti i rezerve duhovnih sposobnosti ljudi. Najvjerojatnije su te sposobnosti svojstvene mnogima (ako ne i svima) u latentnoj formi. Usput nova su istraživanja to i potvrdila. Npr. doktor bioloških znanosti S. V. Speransky tvrdi temeljem dugotrajnih ispitivanja slijedeće: “Telepatske su sposobnosti svojstvene većini ljudi.” Štoviše, već je dokazano da se te sposobnosti mogu aktivirati korištenjem specijalnih elektronskih moždanih uređaja (brain machines)”. Priroda tih događaja još uvijek nije jasna, no ne smijemo ih ignorirati iako postoji rizik uništenja znanosti (akademik V. А. Trapeznikov). Činjenica da su paranormalni događaji rijetki i teško objašnjivi već poznatim konceptima istraživače sve manje zbunjuje. Uvjereni su da događaji ljudske duhovnosti “imaju određenu materijalnu bazu, koju smo ne samo sposobni, već bi je morali i otkriti”. Mnogi znanstvenici fokusiraju svoju napore na taj izazov. Razvijaju se nove metode istraživanja, postavljaju nove hipoteze, formuliraju nove koncepcije i ideje u fizici.

Bit je da se formiranje nove znanosti – fizike psihičkih događaja (psihofizike) nastavlja. Rješenje misterija mentalne energije neće biti jednostavno slijedeći korak prema spoznaji svijeta. Dogodit će se istinska revolucija u životu čovječanstva. “Psiha kao stvarna manifestacija materije, energije i informacija, može biti moćan alat u rukama svog vlasnika”. Govorimo o najjednostavnijem i očitom: osoba može kontrolirati procese u svom vlastitom tijelu. To znači put prema višem fizičkom i psihološkom zdravlju. No ništa se još ne govori o drugim budućnostima koje se rađaju, a one nam jednostavno oduzimaju dah. Svako kretanje, uključujući i nečije misli se odražavaju, kao jeka, u cijelom Svemiru. Te su zaključke iznesli pred ljude najveći znanstvenici prošlog stoljeća.

Eminentan fizičar Niels Bohr (1885 – 1962) je iskreno rekao da će “buduća fizika uključivati svijest”. Cijeli je Svemir racionalan i pun racionalnih sila, govorili su oni duže vrijeme.

Npr. akademik А.D. Sakharov (1921 – 1989) rekao je: “Ne mogu zamisliti Svemir i ljudski život bez neke inteligentne baze ili izvora mentalne “topline” koja leži izvan materije i njenih zakona”. Hijerarhija racionalnih sila je beskrajna. Čovječanstvo je samo jedna razina svijesti a Zemlja je jedan od malih otočića, koji je bio i uvijek će biti povezan s tim silama. A mi moramo napraviti te veze svjesnijim i harmonijskim.  Naravno takve ideje još nisu općenito usvojene od širokih masa. To je način mišljenja društvenih elita. No proces se nastavlja. I jednog dana će pozicije ovog novog pogleda na svijet postati opće prihvaćene. Od faze “to je nemoguće” mi ćemo kako je to često bilo, neprimjetno doći u stanje da “to svatko zna”. Kada se to dogodi, nećemo samo prestati gurati postrance “ne-tradicionalne” metode prijema znanja (uključujući i one od “ne-tradicionalnih” izvora), već ćemo ih priključiti svom postojećem arsenalu.